O otuđenosti i lošoj komunikaciji piše prof. Branka Kalčić

Potreba za moći je važna za sve nas, ali se razlikujemo po tome koliko je uspijevamo realizirati, koja sredstva koristimo i koliko smo transparentni u iskazivanju te potrebe. Svjedoci smo vremena kad naglo raste svijest o moći čovjeka. Moć je imati, zaraditi - manje je važno koji je put do zarade. Ideal je biti bogat i slobodan čovjek. Slijede razna događanja i promjene, brze promjene. Razbija se tradicija, stari vrijednosni sustav dolazi u pitanje, a novi , kvalitetniji, ne uspijeva se uspostaviti. Mediji čine svoje, bitno utječući na naše živote, na formiranje naših stavova, mišljenja i ideala, na ponašanja ljudi, stvaranje naših potreba (najčešće umjetnih).

Sjedeći tako pred televizorom satima,ljudi se počinju udaljavati od realnog svijeta i pridaju mu značenje koje on nema (televizor ili kompjutor, svejedno, postaje nadomjestak za prijatelja, partnera, roditelja...). Reći ćete: ”prestrašno!” ili ”pretjeruješ!”

No, da pojasnim.

Prije nekoliko godina učenicima sam dala zadatak da napišu nešto o obiteljskim i susjedskim odnosima. Naravno, najčešće su opisivali odnose u svojim obiteljima. I nikako da mi izblijedi sjećanje jednog učenika koji se na svoj rad nije potpisao, želio je ostati anoniman. On kaže:

• „Odnosi u mojoj obitelji baš ne blistaju, barem što se mene tiče. Jedini put kad si ja i brat nešto kažemo je kad se svađamo. Svađa je već postala tradicija, mora doći do nje svaki mili dan. Ne možemo normalno pričati kao svi normalni ljudi na ovom svijetu.
  Sa sestrom se ponekad svađamo, a ponekad slažemo. Kad se posvađamo, ja uvijek ispadnem kriv. I kad se posvađaju moj brat i sestra, a mene nema kući opet sam ja kriv. Svaki roditelj normalno je da ima svog ljubimca, mojoj majci je ljubimac brat a ocu sestra, a ja, normalno, nisam nikom.
  Uvijek su u pravu brat i sestra (nisu u pravu ali starci kažu da jesu u pravu, pa ne smije biti prigovora). Osoba sa kojom se najviše slažem u svojoj obitelji je televizija. Nikad se ne svađa sa mnom, samo šuti i tako meni paše. A dobar je i kompjutor, tako tih, tako miran. Možda ih prihvatim kao novog brata (televizija) i novu sestru (kompjutor). Ne bi bilo loše. I to bi ukratko bili moji odnosi u obitelji.“

Takve i slične situacije mogu voditi fanatizmu poput onoga Australca Mitch Halena iz Melbourna koji je došao na ideju da se oženi televizijom. Citirat ću članak sa inerneta koji je bio objavljen u Večernjem listu od 15. 02. 2001. koji kaže: „Australac Mitch Halen (42) fanatični gledatelj televizije koji pred ekranom provodi deset sati na dan, oženio se televizorom marke Sony. Vjenčanje u Mitchovoj dnevnoj sobi vodio je lokalni svećenik u nazočnosti desetak Australčevih prijatelja. Ovisnik o TV-u stavio je zlatni prsten na vrh televizora, a zatim i na svoj prstenjak. Mitch se već dva puta razveo, te je odlučio odustati od žena kazavši da mu „TV pruža nebrojane sate zabave – bez svađa i prigovaranja“.

Nakon ovoga, teško je bilo što reći. Svima nama, osobito adolescentima, potrebna je toplina obitelji. Adolescent više nije samo dijete, njemu je potrebna promjena, ima potrebu udaljiti se emocionalno od roditelja i graditi nove odnose izvan obitelji uz podršku i prihvaćanje obitelji. U toj fazi razvoja adolescent ima potrebu da se suprotstavi roditeljima, kako bi mogao odrastati i stvoriti svoju osobnost. Zato bi roditelji taj sukob trebali izdržati i nastojati da se komunikacija ne svede samo na sukob.

Naprotiv potrebno je sa adolescentima razgovarati o raznim stvarima - od običnih svakodnevnih stvari do razgovora o filmovima, glazbi, moći, slobodi, vrijednostima, političkim temama...

Sve više zaboravljamo da smo dio prirode, gubimo tlo pod nogama, zaštitu i naklonost Zemlje čiji smo dio. S druge strane sveprisutna trka za zaradom, ili, nažalost, borba za golo preživljavanje dovodi nas u situaciju da nemamo vremena za sebe ni za druge.

Iz potrebe da nadvladamo prirodu i njene zakone, da nadvladamo i samoga sebe, sve više se udaljavamo od svojih emocija. Emocije su po prirodi stvari nama nešto blisko i svojstveno, a postaju nešto od čega bježimo. Bijeg od emocija (vlastite duše) i njezinih iskonskih potreba čini nas nesretnima, a kao rezultat dužeg nezadovoljstva i problema u komunikaciji s okolinom pojavljuju se razni psihički poremećaji i bolesti, ubojstva i samoubojstva, raste nesigurnost i otuđenost.

I što reći na kraju?

Televizija, kompjutor i ina tehnika - „da“.

Donekle prihvatiti i trku za vremenom i zaradom, ali ne dopustiti da nam tehnika zamjeni bližnje, da nemamo vremena za sebe, obitelj, prijatelje, da nam zarada bude prvenstveni cilj.

Nađimo vremena da budemo zajedno, da se družimo, igramo, veselimo, dijelimo i ono lijepo i ono manje lijepo. Konstruktivna kritika je dobro došla, ali podrška, razumijevanje i uvažavanje nam daju snagu i sigurnost ili, kako otprilike glasi jedna reklama koju sam ovih dana primijetila uz cestu: „Od ljubavi rastemo, a od batina se smanjujemo“.