U Poreču predstavljena nova zbirka poezije Marije Banko

»Poezija jednog barbarina/Poetry of a Barbarian«, nova zbirka poezije Marije Banko, predstavljena je prekjučer u Gradskoj knjižnici pred porečkom publikom. Predstavljanju su osim pjesnikinje prisustvovali i Ferdinand Tončinić, tajnik Čakavskog sabora, u čijem je izdanju izašla zbirka, te pjesnik Tomislav Milohanić. Tončinić je u uvodnoj riječi usporedio pjesnike Mariju Banko i Tomislava Milohanića, rekavši da oboje dolazi iz podneblja koja se nalaze jedno blizu drugoga (Jakovici i Rapavel), iz kojih crpe nadahnuće, gdje se nalaze vrulje, kameni znakovi, naše kapele, njive, brajde, vrijednosti, naše »ča«, što nas duboko veže s našim iskonom već dugi niz stoljeća.

Marija Banko živjela je dug niz godina Australiji i Kanadi, gdje je stvorila novi zavičaj koji se duboko urezao u njezinu dušu, pa se tako i u ovoj zbirci vješto i spontano isprepliću i čakavski dijalekt, i engleski i hrvatski književni jezik.

Milohanić se obratio prisutnima riječima da čovjek i sam postaje pomalo pjesnik govoreći o pjesnicima.

- Prateći knjige ove autorice, i sam osjećam srodnost našeg podneblja i lirskog iskaza. Zašto poezija jednog barbarina ako su pjesme odjek intime svakoga čovjeka, a ova lijepa, topla i vrsno dizajnirana knjiga pobuđuje toplinu i nježnost?, zapitao se Milohanić, i sam pjesnik, te nastavio: »U ovom slučaju je poeta barbarin u očima čovjeka ograničenoga materijom. Ovaj barbarin je zarobljen u svijetu strasti, nadahnuća i lirske topline. Međutim, snaga pjesnika je baš u tome: biti svoj, biti samosvojan, to je izazov i draž pjesničkog zvanja.«

Cijela ova zbirka poezije odiše čežnjom za povratkom prirodi. Ta čežnja je iskrena, topla i lirska, bez obzira na to radi li se o rodnom zavičaju ili o dalekoj Australiji. Polja, njive, sela, šume i zvjezdana neba isprepliću se u poeziji gdje je priroda još iskonska i neiskvarena, a životinje nisu zanemarene i ugrožene od ljudi.

Marija Banko čitala je svoje pjesme na engleskom. Spomenula je citat američkog pjesnika Roberta Frosta, koji bi mogao okarakterizirati i cijelu ovu pjesničku večer: »Ljubav prema prirodi je i poistovjećivanje s njom, i svaka pjesma mora početi u ljepoti, a završiti u mudrosti.«

V. HABEREITER