Pisanje draže od književnosti - Silvija Kodnik, dvostruka laureatkinja Goranova proljeća

Silvija Kodnik: Tko zna, možda mi radovi završe i u knjizi

Silviji Kodnik tek je 17 godina, a već je osvojila drugo i treće mjesto (2004. i ove godine) na uglednoj državnoj manifestaciji, Goranovom proljeću, u konkurenciji mladih pjesnika iz cijele Hrvatske. Okitila se dvaput i porečkom nagradom Laurus Nobilis za prozna ostvarenja, iako na poeziju otpada najveći dio njenog stvaralaštva. Čitatelja iznenađuje neočekivanim i naizgled nemogućim kombinacijama i metaforama, za koje kaže da joj jednostavno – dođu.

Inspiraciju pronalazi u svakodnevnim životnim situacijama, osluškujući riječi od kojih potom »u jednom dahu« nastane pjesma. Prve stihove pisala je na talijanskom, a sada stvara isključivo na hrvatskom jeziku. Nedavno se ova vicematurantica porečke Opće gimnazije na dinamičnoj i nesvakidašnjoj književnoj večeri predstavila ovdašnjoj publici, što nas je i ponukalo na ovaj razgovor.

- Uspoređujući tvoje ranije pjesme s najnovijima učinilo mi se da se prilično razlikuju.

- Pa, moglo bi se reći da sam prošla tri faze. U prvu spadaju pjesme koje sam pisala krajem osnovne škole, i dječje su po temama i ugođaju. Lani su mi radovi s kojima sam kao gošća sudjelovala na Goranovom proljeću bili dulji, slični pjesmama u prozi. Moji najnoviji stihovi su sažetiji, ozbiljniji i po formi isprekidani. Ne znam jeste li primijetili da neke riječi jednako mogu pripadati prethodnom i sljedećem stihu.

- Pjesme su zanimljive i s obzirom na grafičku formu?

- Da, pisane su na desnoj strani lista, s naslovom negdje u sredini pjesme, što je bio mali eksperiment i pokušaj da budem originalna. Rime nema jer je već odavno »istrošena«. Ne volim ni ofucane metafore.

- Je li moguće objasniti kako nastaje pjesma? Kako to ide kod tebe?

- Na primjer, čujem neku riječ na satu, ili drugdje, i kasnije mi se spontano javi u neobičnom sklopu koji točno izražava moj osjećaj u tom trenutku. Nezamislivo mi je da bih tu riječ poslije zamijenila nekom drugom, jer ne bih izrazila isti osjećaj.

- Je li za pjesnika bitno poznavanje književne teorije?

- Mislim da nije. Na početku nisam ni znala što su stilske figure, tek sam ih kasnije naučila i počela u svojim pjesmama prepoznavati poredbe i metafore. Ipak, treba raditi na sebi, kretati se u pjesničkim krugovima i biti u toku. Važno je znati što i kako drugi pišu. Zbog toga mi je Goranovo proljeće bitno, jer iskustva i prijateljstva koja se tamo steknu zbilja su posebna. Natjecatelje nikad nisam doživljavala kao konkurente, nego prijatelje. Uzore ne treba tražiti u tradicionalnim pjesnicima jer je većina njih već previše puta kopirana.

- Često ističeš da si talent njegovala zahvaljujući potpori mentorice Anči Ritossa u osnovnoj školi u Taru.

- Da, ona me zapravo poticala na pisanje i prva spomenula Goranovo proljeće. Ja nisam ni znala za to. Sjećam se da smo jednom na satu trebali napisati pjesmu, bilo je to u sedmom razredu. Mislim da sam tada napisala nešto o prolaznosti života, profesorica me primijetila i dalje znate.

- Koje pisce voliš? Imaš li književne uzore?

- Pa, volim Richarda Bacha, Coelha, a od domaćih Irenu Vrkljan. Nemam baš pravih uzora, trudim se biti uzor sama sebi. Mogu reći da mi je samo pisanje mnogo draže od književnosti.

- Hoćeš li ponovo na Goranovo proljeće?

- Stvarno ne znam. U osmom razredu znala sam točno što ću dalje, kao i u prva dva razreda gimnazije. Sada razmišljam o svim društvenim smjerovima i sigurna sam da će mi pravi izbor zanimanja »doći«, kao inspiracija. Sigurno ću i ubuduće pisati, pa tko zna – možda mi radovi budu objavljeni u kakvom književnom časopisu, ili knjizi.

M. DODIĆ