Kritike objavljene povodom izvođenja predstave na venecijanskom Biennalu

GOLDONI TERMINUS – Rui Zink, Tena Štivčić, Edoardo Erba
Redatelj: Toni Cafiero
Scenograf: Jose Manuel Castanheira
Glazba: Darko Jurković

Sudjeluju: Giovanni Bataglia, Leonora Surian, Mirko Soldano, Rosanna Bubola, Elena Brumini, Rita Cruz, Woody Neri, Massimo Nicolini, Piergiuseppe di Tano

Produkcija: Talijanska drama (Dramma Italiano) Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka, Teatro stabile della Sardegna i Nacionalno kazalište „Dona Maria II“ Lisabon, Venecijanski biennale 

Kamila i Harlekin u svijetu novca
Članak Flavije Crisanti
Objavljen u nedjelju, 29. srpnja 2007. – NSC god. III. br. 21
Ekvilibristički spektakl Goldoni Terminus oduševio publiku u Teatro alle Tese u Veneciji

Poslije Zelinde i Lindora, profinjenih intelektualnih iznova napisanih Pustolovina Harlekina i Kamile (Les Aventures des Arlequin et Camille), predstava Goldoni Terminus  vraća se na isti canovaccio komedije dell'arte, s potpuno drukčijim no ne i manje dopadljivim rezultatom. Canovaccio, sastavljen od triju priča, dospio je u ruke uglednim autorima, koji su i bez međusobna susreta pratili jedinstvenu nit što je osuvremenila događaj smješten u neki venecijanski hotel. U hotelu se troše ljubavi, ljubomora i događaji koji zanimaju Harlekina i Kamilu, od seksualnih prohtjeva Pantalonea, Skapina i Lelija prema Kamili do Pantaloneove smrti.

Premda je dramaturška obrada tročlana, tijekom izvedbe ne zamjećuju se tri dijela, naprotiv, usporavanje narativnog ritma djelovalo je savršeno u slijedu zbivanja. Počev od životne napetosti u kojemu su ples i glazba pratili glumce u njihovu ganjanju pozornicom svedenoj na ono bitno, do drugoga dijela smještenog u predvorje hotela gdje se očekuje dolazak slavne glumice, do melankolije i otužnoga kraja uzrokovana Pantaloneovom smrću.

Svi su likovi savršeno uspjeli, te prilagodba modernom društvu, u kojemu se novcem ne samo kupuje ljubav već se zbog njega zaboravlja i voljenu ženu, ne odudara od goldonijevskog modela, naprotiv, čak naglašava neke njegove aspekte. Od svečana ugođaja prvoga dijela u kojemu se pjesme Bee Geesa izmjenjuju sa zvučnim trenucima, prelazi se na evociranje prošlosti u drugom dijelu sa starim i podjetinjelim Pantaloneom, sve do njegove smrti u trećem dijelu. Taj posljednji odlomak zabilježen je videom na kojemu se pokazuje Pantaloneov pogreb a završava Kamilinim samoubojstvom, nakon što ju je show biz pokušao osvojiti.
Glumačka podjela je izvrsna u tom novom čitanju i nikad se ne zaustavlja bez motiva, slijedeći i razgaljujući publiku. Još jednom, na ovome Bijenalu ponovna pisanja uvjerljivija su od predstava na programu.

Recenzija na internetskim stranicama Teatro.it u povodu predstave Goldoni Terminus na Venecijanskom biennalu

U kazalištu Teatro alle Tese u Veneciji
26/07/2007 i 27/07/2007

Iznova pročitati tekst velikoga mletačkog pisca, slobodno obnoviti značenje u sučeljenju s njegovim djelom da bi se udahnuo život novim riječima i potakla nova energija i kreativnost, inspirativni je motiv ovog Festivala, a europski projekt Goldoni Terminus na neki je način njegova sinteza i amblem.

Pošavši od Pustolovina Harlekina i Kamile Zink, Štivičić i Erba ostvaruju put u pariški Goldonijev život s govorom koji je prilagođen ismjehivanju naše suvremenosti. Toni Cafiero izvodi na pozornicu devet sjajnih glumaca koji ulaze u maske  i izlaze iz maski, u vrtlogu skakanja, pjevanja i plesanja, zavitlavajući se sa životom i smrću koja ih čeka kad se nad njihovim interpretacijama spusti zavjesa. Iz prostirača koji prima njihove sigurne korake izlaze cvijeće i grobovi, dok zavjese u pozadini kao da skrivaju ono što se ne da ukloniti.

U središtu je radnje sobarica koja svakome dopušta da joj miluje sise i vjetrogonja Harlekin koji bi je htio svu za sebe, premda mu ne bi bila dovoljna samo ona. U predvorju hotela koji posjećuju vrlo raznovrsni klijenti, ljubav nastoji preživjeti namete i tvrde zakone tržišta, hirove pohotnih gospodara i službenika prisiljenih na popuštanje. Glumci od samoga početka zavitlavaju sami sebe i publiku. Hine da kasne s početkom predstave jer čekaju nekoga koji je očito važniji od onih koji strpljivo sjede. Onda u parteru traže žrtve, navodeći ih da pokušaju interpretirati male prizore sve dok ne izaberu najplašljivijeg koji čita „štoseve“ i didaskalije bez imalo interpretativne izražajnosti. Uljez se popne na pozornicu i nastavlja se igra u kojoj glumac, pozvan da se osjeti unutar lika toliko da se čini stvarnim samome sebi, da bi odmah izašao tražeći druge likove u koje će upasti, drugu priču u kojoj će živjeti, drugu masku koju će skinuti.
Ritam je kontinuiran zahvaljujući uskipjeloj režiji i izuzetnim glumcima koji svakom replikom pokazuju da se može smijati   svemu, čak i smrti zbog koje se ne treba zaustaviti, gledati unatrag, ustručavati se kritika ili tražiti moralnost u jednom svijetu u rasulu. Skakati s repa na glavu i od prozora do vrata jedini je način da se razbije veo licemjerstva i suvišne rigidnosti koja okamenjuje naše živote i čini  nas robovima našega vlastitog lažnog morala.

Andrea Monti