Tko proizvodi "Zdravke Mamiće"? Koliko ih ima i među nama, Porečanima, te kako nastaju piše Zlevak

Svi smo posljednjih tjedana svjedoci nesmiljene hajke na izvršnog dopredsjednika NK Dinama, godpodina Zdravka Mamića, i mislim da se svi možemo složiti kako je to potpuno opravdano. Ipak, šou-atrakcija koja se već godinama veže uz njega, a i sama perpcepcija moći koja se nalazi u rukama gospodina Mamića, daje nam svima za pravo da u tom čovjeku vidimo onu privlačnost kojom nas privlače najrazličitiji skandali holivudksih zvijezda. Budim iskreni, životi glumaca i poznatih svjetskih zvijezda zanimaju nas samo zbog toga jer uživamo u njihovim ekscentričnim gafovima, koji nas u jednom trenutku umiruju, budući postajemo svjesni koliko su oni zapravo ”ljudi kao i mi”, dok nas u drugi trenutak neobranjivo vraćaju u depresiju, obzirom da postajemo svjesni i toga da si mi basnoslovno skupe račune u super luksuznim lokalima ne možemo priuštiti, pa tako niti skandale u omamljeno-pijanom izdanju.

No, vratimo se gospodinu Mamiću.

Ono što prvo treba istaknuti je problem svlačenja i prave pučke fešte na aerodromu po povratku na Pleso, nakon  pobjede nad Ajaxom u zadnjoj utakmici koja je odlučivala o tome hoće li ili neće NK Dinamo ući u Kup UEFA.

U jednoj je emisiji postavljeno pitanje može li se to dogoditi običnom građaninu, da se skida i urla na aerodromu bez da za to odgovara i bez da istog trenutka bude priveden od strane službi osiguranja mira i reda na aerodromu.

Pa, budimo realni i priznajmo si, barem mi, muškarci, jednu stvar: u zanosu alkoholnog delirija, nesmiljene sreće i trenutka kada živa muzika ”pogodi” baš onu pjesmu koja nas baca u trans, nismo li se barem jednom skinuli do pasa, poderali majicu i urlali sa muzikom? Dobro, skidanje do gaća možda je pretjerano, ali skidanje i kidanje majice, to je učinio svaki muškarac, ili svaki momak (ako muškarca definiramo odraslim čovjekom sa ozbiljnim poslom, šturog pogleda, dugog kožnjaka, zalizane kose i dobrog automobila u garaži) u toku svog odrastanja.

Malo je pretjerano ovo što se po novinama može vidjeti, tj. komentari poput - SKIDANJE MAJICE OZBILJAN JE DOKAZ POREMEĆAJA LIČNOSTI. (U ovom kontekstu govorim samo o skidanju i trganju majice, urlanja sa muzikom, dok u ostale dijelove te fešte, kao što je vrijeđanje dinamovih navijača i nacionalnih manjina ne bih ulazio). Tada smo svi mi, muškarci, koji se ponekad znamo i malo previše opustiti, takvi da nam istog trena treba dijagnosticiratri poremećaj ličnosti.

Ili zabraniti pristup alkoholu.

Uostalom, obzirom da se već po dolasku dinamove delegacije na aerodromu nalazila policija, imam pravo zaključiti da je skup bio prijavljen, te se stoga takvo nešto moglo i očekivati. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog poznavanja Mamićeva karaktera.

Ono drugo što može zabrinjavati jest hajka na Mamića zbog psovanja i vrijeđanja novinara na pres konferenciji, koju smo svi imali prilike vidjeti. Ako netko nije vidio, mislim da postoji snimka na Youtube-u. Svakako preporučujem. I sada je Mamić najveće zlo hrvatskog društva?

Budimo još jednom iskreni, novinari su i došli zbog toga da svojim urednicima ponude nekakvu senzaciju vezanu uz Mamića, a ne zato da postave pitanja o sustavu igre 4-4-2 ili 3-5-2. Naravno, Mamićevo ponašanje nije opravdano, i niti u kojem slučaju ne može naići na opravdanje. Skidanje majice možda i može, ali ovo ne.

Međutim, gledajući ponekad emisije na TV-u, svi smo svjedoci arogancije i bezobrazluka određenih novinara, pa i izvlačenja informacija koje se tiču najintimnijih dijelova čovjekova života. To znači da je novinarima dopušteno istraživati i kopati po tuđim životima, i na to javne osobe moraju biti spremne (što je jednom rekla jedna javna osoba, čini mi se super poznati, planetarno popularni stanovnik jedne kuće koji je po po izlasku iz te iste kuće postao javna osoba). I u takvim trenucima, kad vam novinar kopa po intimnim stvarima, čeka skriven iza vašeg automobila da bi vas fotografirao (u ovu kategoriju ne ulaze dobro izvježbane i dogovorene snimke ”poznatih osoba” koje su sasvim slučajno uhvaćene u nezgodnom trentuku, kao što je nedavna slika u jednom časopisu dvoje zaljubljenih javnih osoba gdje muški partner na klupi do jezera nježno skida jaknu svojoj partnerici, a iza njihovih leđa jezerom plivaju labudovi, i sasvim je slučajno baš u tom trentku iza njih sjeo njihov retriver, koji samo što ne zaplače od sreće jer mu se gazda zaljubio. I to se onda prodaje pod znazivom ”Naš reporter uhvatio je xy sa novom ljubavnicom”), potplaćuje vaše suradnike da  proslijede određene pikanterije iz vašeg života, živci htjeli ili ne, pucaju.

Pomiješano sa alkoholom, to čini tektonske poremećaje u do tada koliko-toliko razumnom ponašanju.

Krivicu bih mogao svaliti i na jednu i na drugu stranu.

I sada se stvara halabuka oko Mamićevog prostačkog monologa. Zastanimo malo, zapitajmo se, koliko Mamića ima u svakoj obitelji, koliko u svakoj školi među profesorima, koliko među učenicima, kolio na radnom mjestu. Tj. koliko ima muževa koji svakodnevno premlaćuju djecu i ženu, koliko ima učitelja koji svoje komplekse iživljavaju na djeci, koliko ima učenika koji dolaze sa noževima u školu i psuju pa čak i tuku učitelje (toga je bilo još dok sam ja bio u osnovnoj školi, a to je bilo prije 15 godina), koliko ima šefova koji ne isplaćuju plaće i vrijeđaju svoje uposlenike pa i prijete njihovim obiteljima.

Mamić je hrana novinarima, i to je samo jedan slučaj koji je već dobro poznat, i za kojeg svi znamo. Međutim, jednako bi tako trebalo na Youtube staviti snimke, pa kasnije i procesuirati sve muževe, učitelje, učenike, šefove koji se ponašaju i gore.

Nije Mamić izoliran slučaj. Imamo Mamića i po obiteljima i školama u Poreču o kojima se ne govori. Pravna država i sve institucije odmah reagiraju kad se mogu promovirati preko slučaja Mamić, kojemu ionako ne mogu ništa. A kad se radi o naplati 13 ili 14 neisplaćenih plaća, onda medija nema u blizini.

Tko rađa takve Mamiće?

Sad se krivi društvo koje ga je stvorilo. Ma kakvo društvo! Ti su ljudi po prirodi takvi, i vjerojatno bi se barem 50% nas jednako ponašalo da smo moćni i nedodirljivi, bogati i bezbrižni kao Mamić.

Takve Mamiće stvaraju odgoj, škola, TV. Takve Mamiće stvaraju roditelji kojima je dijete igračka za liječenje vlastitih kompleksa, takve Mamiće stvara televizija koja promoviranjem instant-zvijezda jednog showa poručuje kako se u životu ništa ne mora raditi, milijun se može zaraditi na vrlo lagan način. Ako i ne zaradiš milijun, ljudi će te na ulici prepoznavati kao pravu zvijezdu, i to treba biti cilj tvog života. Osjećaj prividne moći koji dobija nezreli šmrkavac nakon što je dva tjedna za redom bio u udarnom terminu na TV-u u sklopu jednog reality showa, osjećaj moći koji dobija klipan nakon što u školi zaprijeti svom učitelju i zna da za to neće odgovarati, jer ga učitelj neće prijaviti zbog straha od osvete, tim se putem stvaraju Mamići.

Iluzijom da je netko zvijezda jer je dva puta bio na TV-u, ili zato jer se dva puta slikao sa ”zvijezdom” isto tako varljivog sjaja, a ne shvaćanjem da su zvijezde, tj. prava elita ili jet-set pošteni poslodavci, pošteni i nepotkupljivi suci, liječnici koji će preko reda uzeti kritičnog bolesnika a ne nekog tko ima novaca, heroji HGSS-a i ovoga zadnjega rata, i tim se putem stvaraju razni Mamići.

Mamić nije kriv, niti je krivo društvo, barem ne u tolikoj mjeri koliko se želi pokazati. Kriv je odgoj, neshvaćanje da za svako zlodjelo kad tad mora stići kazna, krivo je nedozvoljavanje raznih struktura da do kazne za krivce i dođe. Krivi su i novinari, a i svi mi , jer nam je puno zanimljivije  čitati što je Mamić napravio, nego npr. razgovor sa obrtnikom iz malog sela pokraj Poreča, koji se bavio svojim malim poslom, pa polako iz neimaštine prerastao u d.o.o, pa u d.d, i koji je svoju djecu uspio odogojiti tako da svakom prolazniku na ulici, znanom i neznanom, kažu ”dobar dan”, imaju osjećaj odgovornosti i poštovanja prema svojim bližnjima i prema svetostima kao što su država, borba za slobodu i teške žrtve koje su podnesene za sve ovo što imamo i čime se dičimo.