Kako sačuvati stare nekretnine unutrašnje Istre od prodaje? (by zlevak)

Ne umanjujući ljepotu i šarm morske obale Istre, mislim da ćemo se svi vložiti da jednaku emotivnu i geografsku, estetsku i povijesnu, arhitektonsku i kulturnu vrijednost ima i središnja, tj. unutrašnja Istra. Ako ne i višu.  Već nadaleko poznati Motovun toliko je poznat da bi svaka iluzija da se unutarnja Istra nema čime podičiti (jer nema plaže i mora) trebala i ostati upravo to - iluzija. No, bok uz bok sa Motovunom idu i manje poznata, ali jednako lijepa i šarmantna imena, kao što su Oprtalj, Livade, Paz, Draguć, Svetvinčenat, Hum, Kaldir...

Ako dobro koristim taj pojam, agrokulturalna perspektiva unutarnje Istre još je jedan ponder koji će samo povećati vrijednost tom području. Bijela zemlja toliko je plodna da se upravo na njoj stvaraju najbolje sorte vinove loze i svakojake agronomske kulture. Razbacana sela i zaseoci od po tri-četiri kuće na brdima do kojih gotovo i nema asfaltiranih pristupnih putova mogu samo probuditi maštu vizijom o tome kako je nekada izgledao život u tim dijelovima naše drage Istre.

Tendencija povratka života na sela u unutrašnjoj Istri budi nekakvu nadu da će sva ta mjesta ponovno biti puna ljudi, života i želje za valorizacijom prekrasnih kuća i ostalih građevina koje su služile u privatne i javne svrhe.

To što se život u ta davno napuštena  sela vraća je dobro, dapače, izvrsno. Nije ni čudo da postoji interes za životom u tim uvjetima, jer ipak, nove, moderne građevine po gradovima nemaju onu dušu koju imaju male kamene kućice sa širokim dvorovima, malenim bunarima izrađenima od ogromne kamene stijene, natriveni baladuri, te čvrsti, stari i neuništivi portuni na ulazu u imanje.

Još ako je negdje zapisana godina izgradnje (koja često započinje sa brojevima 18) onda je to moment koji budi emocije i grije ljudsko srce nekom toplinom, kojom isijava taj hladni istarski kamen. Ponavljam, dobro je da postoji intenzivan interes prema toj arhitekturi.

Ipak, ne mogu se složiti da su način i oblik u kojemu se taj interes pojavljuje dobar i dugoročno koristan. Naime, svakim danom, kako ta zapuštena sela dobivaju novi izgled i privlačniji sjaj, jednakim intenzitetom one dobivaju i nove vlasnike. Vrlo se često ipred tih kuća mogu pronaći parkiran luksuzni automobil stranih registarskih oznaka i velika oznaka ”Privatni posjed”. Ovo, ”privatni posjed” upravo je prvi dokaz da se sa unutrašnjom Istrom nešto čudno dešava. Naime, kada su tu živjeli naši preci, bogati ili siromašni, mislim da nikome nije palo na pamet zabraniti nekome ulazak u svoj posjed. Dapače, vrata su bila širom otvorena svakom čovjeku kojemu je bila potrebna pomoć, a i ljudi su živjeli za to da posjećuju jedni druge, šire prijateljstva, ćakulaju uz bocun vina i bićerin rakije.

Jedino je kuga mogla uvjetovati zabranu pristupa nekom imanju, bogatstvo ne.  Danas se upravo to dešava.

Ponukani brzom zaradom, ljudi po smrti svojih roditelja ili nonića, prodaju svoja imanja po određenim tržišnim cijenama, ali koliko god ta cijena danas bila visoka, moram priznati da ta imanja prodaju u bescijenje. Jer je cijena bespovratnog prodavanja naše ponosne povijesti i arhitekture previsoka.

Nedavno sam posjetio jedno malo selo u blizini Roča, u kojem gotovo da i nema asfaltiranog puta, a kako je već bio sumrak, svjetlo je gorjelo u samo dvije kuće. Ostalih nekoliko kuća bilo je napušteno. Te napuštene kuće toliko su me dirnule, da sam odmah pomislio kako takve stvari treba iskoristiti za promociju unutrašnje Istre. Istra kakva je nekada bila, to je prvo što sam pomislio. Kako sam emotivno vezan uz istarsku arhitekturu i povijest, duboko me pogodila ploča na, ama baš svakoj kući, koja nedvojbeno i nedvosmisleno kaže ”FOR SALE”. Čak nema niti hrvatskoh natpisa, nego strši taj engleski natpis, namijenjen upravo stranim potencijalnim kupcima. Čak niti to, gotovo najmanje selo u Istri nije pošteđeno, moram biti iskren, tihog oblika kolonizacije.

Prešutno odobravanje gradova i općina oko prodaje naših života (jer prodajući svoje starine prodajemo sebe same) teško je shvatljivo. Naravno, institucije nikome ne mogu zabraniti da prodaje bilo što, pa tako ni svoje imanje. Država od toga itekako ima koristi, jer porastom cijena nekretnina, i sve učestalijom kupnjom istih, država samo može zaraditi  pri ubiranju poreza na promet nekretnina. Još ako se takva mala imanja kupuju preko firmi, onda država zaradi i od naknada za otvaranje firmi.... Ali država, i sve lokalne vlasti moraju pod hitno reagirati. Mislim da je vrijeme da si priznamo kako smo pogriješili svi, koji smo ikada razmišljal na način, IMAM KUĆU NONINU KUĆU, PRODAT ĆU JE I KUPITI STAN NEGJDE DRUGDJE, A USPUT I AUTO, MOTOR, BARKU, LAPTOP, PLAZMA-TELEVIZOR, A AKO NEŠTO OSTANE, A VJEROJATNO HOĆE, IMATI ĆU ŠTO RADITI U KLADIONICI.

To je pogrešno razmišljanje, jer u njemu nema mjesta za realnost, a realnost je ta da pri prodaji starina, novi vlasnik neće sigurno dozvoliti da tu i tamo posjetiš  svoje bivše imanje i na taj način umanjiš krivicu što si prodao samoga sebe.

U tom svjetlu, vlasti moraju reagirati. Da ne to ne bude samo tlapnja bez konkretnih ideja, mislim da vlasti itekako mogu  reagirati. A kako? Postoje institucije, pa i kod nas u Istri, koje se bave subvencioniranjem i poticanjem određenih poduzetničih projekata. Modeli tih institucija zaista su korisni. Poduzetnici, a i šira zajednica, itetako imaju koristi od takvih aranžmana. Sazrelo je vrijeme, složit ćemo se svi, da zajedničkim naporima sačuvamo ono što se sačuvati dade. Vlasnicima tih starih prekrasnh oaza punih povijesti, bajki i topline, državna i lokalna  vlast trebale bi ponuditi model da sačuvaju takva imanja. Da ih obnove, i opreme za stanovanje ili iznajmljivanje, koje je svakako manje pogubna varijanta od prodaje.

Idealna je varijanta osiguravanje uvjeta da se na ta imanja vrati život, i to samog vlasnika ili nasljednika tih imanja. Vjerujem da postoje realne mogućnosti i rapoloživa sredstva da vlasti pokrenu program npr. subvencioniranja stambenih kredita namijenjenih opremanju, obnovi i adaptaciji takvih imanja. Jednako tako, i kupnji takvih nekretnina, pri čemu bi isključivi korisnici takvih kredita za kupnju tih nekretnina mogli biti samo hrvatski državljani. Ako imaju prebivalište na području istre duže od 20 godina - tim bolje, a ako su i vlasnici ili nasljednici, to je onda pun pogodak. 

Jednako tako, i financijske bi institucije zajedno sa lokalnim vlastima trebale krenuti u bitku sa rasprodajom naših starina  strancima na način da osiguranju posebne linije za kupnju i opremanje starih kuća po izuzetno povoljnim uvjetima. Jer, ljudi takva imanja prodaju zbog potrebe za novcem, ili nemaju novaca za obnovu, ili i jedno i drugo. Ako bi vlasti zajedno sa financijskim institucijama sinergijskim djelovanjem pružile priliku vlanicima tih nekretnina da si osiguraju uvjete za život u tim nekretninama po izuetno povoljnim uvjetima, mislim da bi tada prodaja rijeđe dolazila u obzir.

Iako to zvuči nerealno, vlast bi čak određenim ugroženim selima visoke arhitektonske vrijednosti morala ponuditi bespovrante ili beskamatne zajmove za kupnju tih nekretnina. Naravno, ugovaranjem tih aranžmana, korisnik bi se morao obvezati na to da on ili njegovi nasljednici neće te nekretnine prodavati, recimo, idućih 150 ili 200 godina.

Agresivna borba protiv prodaje starih nekretnina jedina je alternativa agresivnoj požudi za našim ljepotama. A dok nema aktivne pomoći vlasti i ostalih institucija,ljudi će prodavati sve što mogu, bez razmišljanja o posljedicama.

Zašto to govorim? Zato što sam ja sada u razdoblju u koje će prije ili kasnije svi doći, a to je razdoblje kada čovjek ulazi u puninu svoje snage, kada postaje emotivniji prema određenim vrijednostima i kada se počinje aktivnije rasitivati o svojim korijenima. Najdivniji trenutak svakog blagdana je onaj kada posjetim svoje selo (koje još uvijek nosi moje prezime) i na stijeni iznad ulaznih vrata svoje stare kuće vidim jednu (lošim latinskim jezikom napisanu) rečenicu u kojoj se spominje moje prezime i godina 1833!

Takvih kuća ima svugdje po Istri,a nažalost, ljudi se kasno sjete da je negdje u kamenu napisano prezime obitelji, a novi će vlasnik ta slova izbrusiti da na taj kamen može staviti šank. Vrlo je teško zamisliti se u situaciji kada čovjek dođe u godine u koje sam ja zašao, kada se počinje raspitivati o svojim korijenima, a netko mu kaže da mu je obitelj prodala kuću nekom strancu prije par godina. I da nema dokaza da je njegova obitelj ikada postojala u nekom malom slatkom selu.

Ovo je bitno zbog još jedne stvari: ako nastavimo prodavati svoja imanja, dogoditi će se ono što se dogodilo na Havajima, Tahitiju ili u Keniji: došli su neki bogati stranci, kupili stara imanja, izgradili svoje vile, a kasnije kupili i kulturu tih područja. Plesovi koje danas plešu domorici na Hawaiima kada dođe nova grupa turista, zapravo su plesovi koji su se izvodili jednom ili dva puta godišnje, u točno određeni dan, a danas se izvode barem dva puta dnevno.

Ako nastavimo tako, neće proći puno da se u selima koja su pokupovali stranci simuliraju fešte kao što je Rokova (koja se inače održava 16.08) i to usred zime, ili da se simulira berba vina u proljeće, a sve kako bi se zabavili imućni individualci koji su kupili neko imanje, i kako bi se mi pokazali kako smo dobri domaćini u mjestima koja neće više biti naša.