Djelić bogate kulture koja nestaje - večer u kazalištu u znaku venetske kulture

POREČ - »Lacerti della cultura veneta« - fragmenti venetske kulture glasio bi prijevod na hrvatski, iako bi prikladnije bilo reći djelići venetske kulture, jer su »lacerti« ostaci koji se sačuvaju i nakon restauracije ugrađuju u novi zid. Tako su članovi grupe Piva Piva Sona opisali svoj rad: očuvanje glazbe i tradicije narodnih običaja. Pojam koji s jedne strane, kako sami kažu, izaziva i žaljenje jer su ono što je ova grupa sakupila i sačuvala tek ostaci jedne bogate kulture koja polagano nestaje. Problem s kojim se susreću i mnoge druge kulture, ne samo u Europi, nego i šire.

Ipak, venetski narodni običaji, ili barem dio njih, ostali su sačuvani zahvaljujući grupi Piva Piva Sona, a predstavili su ih i porečkoj publici, kojoj zahvaljujući geografskom položaju i povijesnim zbivanjima ova kultura i običaji nisu nepoznati. Piva Piva Sona izvode etno glazbu, a djeluju u sklopu kulturnog društva Bassa Padovana koji vodi Etnografski muzej grada Stanghella kraj Padove. Grupu čine voditeljica Donatella Brandalese, glas, flauta, Franco Bettinelli, klarinet i harmonika, Enzo Blaresin, gitara, usna harmonika i glas, te Silvano Brancalion, kontrabas. Ime im potječe od jednostavnog instrumenta »pive«, odnosno piska koji su djeca izrađivala od stabljike maslačka, a njegovu izradu pratila je brojalica koja je započinjala upravo riječima »Piva, piva sona«.

Nastup grupe mješavina je pjesama, opisa običaja i zanata, predstavljanja povijesti i krajolika svoga zavičaja na zanimljiv i ležeran način. Započeli su s gagliardom, plesom koji korijene vuče još iz davne 1600. godine i vladavine Serenissime, a tijekom koje su kroz fotografije predstavili svoj etnografski muzej. Nastavili su s temom migracija, u kojima su sudjelovale mnoge obitelji iz ovih krajeva. »L'emigrante« pjeva o iseljenju u Ameriku i Brazil, uz koju je publika imala prilike čuti redove iz originalnog pisma koje je jedan iseljenik pisao svojoj obitelji. »Io parto per l'America« naziv je sljedeće pjesme, najavila je Brandalese, »a kod nas je poznata kao canzone veneto-istriana«.

Nakon kraćeg prikaza povijesti kraja Bassa Padovana, koji u sebi nosi ostatke rimske, venetske, franačke i longobardske, srednjovjekovne kulture i vrlo utjecajne Venecijanske Republike, uz prikaze slika krajolika i kulture ovoga kraja uslijedio je dio posvećen starim zanatima. Poslovi koji su sa sobom nosili određene napjeve, melodije, pjesme koje se više ne čuju u venetskim poljima i selima. Žene koje su plijevile, orači koji su uz pomoć stoke okopavali zemlju, refren kojim su mlade djevojke koje su radile u polju bile pozivane da se ponovo vrate svome poslu…, svatko je svoj zadatak nastojao olakšati uz pjesmu ili neku prepoznatljivu melodiju. Mnoga zanimanja koja su već izumrla ili će im se to vrlo brzo dogoditi, ugljenari, tkalci, mesari, splavari, mlinari, ulični svirači samo su neki od njih koje su Piva Piva Sona, osim kroz pjesmu, predstavili i kroz stare crno-bijele fotografije.

Tu su i mnoge druge šaljive pjesme, kao one koje su se krajem 19. stoljeća pjevale u krčmama, a ismijavale su žene koje su tek počinjale koristiti šivaće mašine. Pjesme, plesovi, polke karakteristični za fešte i blagdane, pjesme mladih djevojaka koje su odlazile u Lombardiju skupljati rižu i tako zarađivati kruh daleko od kuće, pjesme dimnjačara, uspavanke, ali i velik dio kulture protkan religioznim značajem, sve je to dio venetske kulture.

Riječ je o tek malom dijelu bogate kulture i tradicije koju je ova četveročlana grupa znala sačuvati i tako napraviti posao dostojan znanstvenog istraživanja, u kojemu prevladavaju ljubav prema etno glazbi i želja da se ona proširi i cijeni. Glazba vezana uz narodne običaje zahtijeva istraživanje zapisa, dokumenata, bilježenje usmene predaje, sve sa željom da se sačuva i da se pruži kompletna slika običaja, kulture, tradicije i sjećanja na kulturu koja polagano nestaje.

V. HABEREITER

Snimio M. MIJOŠEK