Kome treba sajam luksuza? (kolumna by Zlevak)

Na nacionalnoj televiziji, u jednoj vrlo popularnoj emisiji u subotu navečer, prikazana je reportaža o netom održanom „Sajmu luksuza“. Sam je sajam održan u jednom od vodećih hotela u Zagrebu, a taj je događaj najavljivan danima unaprijed.

Sve je tako divno u tom, samo na prvi pogled, fantastičnom svijetu glamura, sjaja i slave. Na tom su sajmu bili izloženi eksponati čija je zajednička vrijednost, vjerujem, sasvim dovoljna za financiranje izgradnje jedne prosječne stambene zgrade. Svakako moram izdvojiti jedan Swarovski kristalni luster, čija se cijena kreće do basnoslovnih par desetaka tisuća eura. Mislim da je dobro što nas takvi sajmovi ne zaobilaze, jer se njihovim organiziranjem naša država polako afirmira kao zemlja koja je sve zanimljivija na mapama atraktivnih destinacija.

No, je li sajam luksuza doista potreban?

Dobro, možda moram, poput odvjetnika u američkim filmovima, promijeniti pitanje:”Je li potrebno da se slični događaji tako eksplicitno prikazuju na TV-u?”

Jedina dobra stvar koja je učinjena jest ta, da je reportaža prikaza u emisiji koja ide kasno navečer, dakle, kad većina ljudi koja si to apsolutno ne može priuštiti već spava, obzirom da ih sutra čeka novi naporni obiteljski ili čak radni dan (nedjelja).

U situaciji kad cijene svih energenata idu uzlaznom putanjom, a prate ih i cijene svakodnevnih potrepština, kad se građani zadužuju da bi zadovoljili svoje osnovne potrebe, a redovna je plaća rijetkost, bahatiti se sajmom luksuza svakako nije dobar marketinški trik.

U svemu tome ipak treba imati malo takta.

Čak se čini da je sajam namijenjen onima koji si izložene stvari ne mogu kupiti, a ne onima koji to mogu. Koliko su mediji beskrupulozni pokazuje i njihov veliki interes za takvim događajem.

Obzirom na nezavidnu situaciju jadnih i poštenih radnika u državi, bilo bi kudikamo bolje da su mediji taj događaj bojkotirali i na taj način pokazali solidarnost sa stvarnošću. Mediji solidarnost sa jednostavnim, malim ljudima pokazuju samo kada to donosi profit i veću gledanost.

Kako definirati luksuz?

To je mogućnost kupnje određenih stvari nakon što su osigurane osnovne potrepštine nužne za život. Sa povećanjem osobnog i obiteljskog dohotka, naravno, mijenjaju se i prioriteti, pa se po zadovoljenju osnovnih, građani mogu orijentirati na zadovoljenje potreba višega reda.

To nitko nikome ne može zabraniti.

Svatko si ima pravo za svoj zarađeni dohodak priuštiti potrebe ekvivalentne tom dohotku. Što se postiže isticanjem luksuznih dobara i potenciranjem takvog isticanja putem najmoćnijeg medija?

Upravo suprotan efekt. Nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo onih koji si te stvari ne mogu priuštiti.

A što postižu oni koji si te stvari mogu priušti?

Tri su moguća odgovora: liječenje kompleksa; dokazivanje moći i statusa; jednostavno uživanje.

Dobro je rekao vlasnik jednog hotelskog lanca, ljubitelj skupih satova: KAD KUPUJETE SKUPE STVARI, RAZMIŠLJAJTE DA IH KUPUJETE ZA SVOJE PRAUNUKE). Treći mi se odgovor najviše sviđa. Uživanje.

Na spomenutom sajmu u Zagrebu su dominirali upravo građani prve i druge situacije, čini mi se. Oni koji liječe komplekse i dokazuju svoju moć. Jer, oni koji istinski uživaju u takvim stvarima, a to su ljudi sa vrlo visokim primanjima (manageri, odvjetnici, liječnici…), sve prikazane stvari već vjerojatno imaju u svojim vitrinama, i takve vrijednosti kupuju diskretno, kao što diskretno i žive.

Ipak, možda je kod svih tih ljudi koji kupuju skupe stvari, osim uživanja, prisutna jedna druga psihološka dimenzija, a to je pokušaj približavanja trenutku kad se sve može kupiti. Kad ništa nije nedostupno.

No, tu situaciju nitko neće moći dostići. Čisti je primjer za tu tvrdnju slučaj jednog malog obrtnika iz Siska, koji je izradio rukom kovani automobil Volkswagen bubu. Dobio je zahtjev jednog od najbogatijih arapskih šeika da mu upravo tu bubu proda. Ali šeik nije mogao dobiti što želi, jer mu to mali sitni obrtnik nije htio prodati ni za kakve novce.

Sajam luksuza?

Apsolutno mi je zanimljiviji sajam ljubavi u obiteljima sa šestero ili sedmero djece koji žive u 50-60 kvadrata. A ni na što se ne žale. I sva su djeca izvrsni učenici i nadnaravno uspješni sportaši. To je prava priča.