Kuda vode mostovi?

Jedan od najvećih trenutaka u novoj 2008. godini, gledajući sa svih mogućih strana, dakle ekonomske, političke, infrastrukturne, građevinske, političke, lokal-patriotske, i svih inih strana, biti će svakako početak gradnje pelješkog mosta, dugog oko 2,3 kilometra, širokog 23 metra i vrijednog oko 2 milijarde kuna. To je, ako laički usporedimo, 5 puta veća vrijednost od rekordnog porečkog proračuna za 2008. godinu, ili oko deset puta veća vrijednost od proračuna Županije Istarske za 2008. godinu.

Svakako impresivna stavka.

Za ljude koji žive na Pelješcu ta će investicija imati psihološku vrijednost, kao što je nama u Istri važan trenutak bio završetak tunela Učka. Slobodniji i jednostavniji protok robe i rada, brža infrastrukturna komunikacija, izbjegavanje prelaska granice sa Republikom BiH, samo su neke od prednosti koje će se ostvariti završetkom toga mosta. Možemo samo zamisliti sa kojim iščekivanjem stanovništvo poluotoka Pelješac očekuje dan otvaranja mosta.

Ipak, sa druge strane, 2 milijarde kuna nije mala stavka. Iako je predviđeno da se gradnja završi kroz 4 godine, ipak je to petsto milijuna kuna ulaganja u svakoj godini. Nisam građevinar, sudjelovao sam u gradnji tek nekoliko kuća, ali to mi je iskustvo dovoljno da mogu zaključiti kako to nije konačna brojka, jer se u građevini uvijek nešto izvanredno mora dogoditi, što u konačnici povećava cijenu gradnje takvog jednog impozantnog i skupog zdanja.

Svi će ekonomski teoretičari i praktičari potvrditi da je za strukturalne promjene u određenoj regiji osnovni preduvjet kvalitetna infrastruktura. I naravno, postojanje adekvatnih planova i strategija koje će uvjetovati izgradnju infrastruktura. Primjerice, za izgradnju jednog velikog, čak i malog pogona, osnovni su preduvjeti koji moraju biti ispunjeni, pristup električnoj energiji, vodi, te postojanje izgrađene cestovne komunikacije barem do prvog većeg centra, ako ne i do glavne komunikacijske rute u regiji u kojoj je pogon smješten.

Upravo je stoga u državi u najvećem broju slučajeva prisutna koncentracija većine velikih firmi i proizvodnih pogona u okolici velikih geografskih i antropoloških središta.Vrlo je mali broj takvih pogona i tvornica smješteno izvan okvira dobro organiziranih središta, dakle gradova i luka.

Ipak, postoje slučajevi u kojima je određeni pogon zamišljen i izgrađen u samoj blizini velikih gradova i čvorišta, pa i prema inozemnim središtima, a da takvi pogoni nisu nikada zaživjeli svojim punim smislom, kao što je primjer sveučilišne bolnice na samom ulazu u Zagreb. Iako je tom slučaju pridonijela i politička situacija u trenutku kada je gradnja zastala (i prestala) ipak je nevjerojatna činjenica da se i danas tom zdanju svi čudimo i da ne postoji nikakva volja da se taj projekt završi. Ali, to je primjer koji potvrđuje pravilo i koji očito dokazuje da se prije jedne ogromne investicije mora sačiniti opsežna analiza i strategijska diverzifikacija svih mogućih efekata koji se od te investicije očekuju.

Osobno smatram da je investicija u Pelješki most, obzirom na gore rečeno i na sam iznos koštanja, a koji nikako nije konačan, možda malo preuranjena. U ovom trenutku, čini mi se da je izostala jedna strategijska analiza takvog projekta. Često se spominje rečenica da Hrvatska nema nikakvu gospodarsku dugoročnu strategiju. A što to točno znači? To znači da ne postoji nekakav dokument koji definira točne ciljeve koji se žele postići u određenom području, kako bi se iz njih razvijali taktički i operativni modeli za implementiranje takve strategije. Možda krivo govorim, ali čini mi se da se planira izgradnja mosta, kako bi se onda mogla planirati strategija razvoja otoka Pelješca i cjelokupne regije. Prije same izgradnje mosta, trebalo bi ipak razviti strategiju kojoj će most biti instrument realizacije, a ne da sama strategija bude realizacija mosta. Trebalo bi razviti model koji će omogućiti ostanak ljudi na tome području i pružiti im kvalitetniji život, a tek onda, kada se osiguraju uvjeti razvoja cijele regije, graditi takvo zdanje. Most je predviđen za ljude, a ako ljudi nema na Pelješcu, obzirom da stalno odlaze u Split, Zagreb, onda je to promašena investicija. Mudrije bi bilo taj novac iskoristiti za izgradnju škole, bolnice, vrtića, dakle za jednu sveobuhvatnu strategiju koja osigurava ukupno poboljšanje života, a tek onda graditi most.

Koliko god megalomanski bili, projekti koji se provode u našem gradu smatram da su dobro osmišljeni, obzirom da su na tragu upravo jednog cjelokupnog pristupa, a koji se ogleda u rečenici koju je gradonačelnik kazao na dočeku Nove godine („uistinu je sretan onaj tko živi u gradu Poreču“), obzirom da je usmjeren na ukupno poboljšanje života ljudi. Sada, koliko će ljudi koristiti određene projekte, i hoće li dvorana na Žatiki nakon 2 mjeseca biti puna grafita i razbijenih prozora, biti će riječi u idućoj kolumni.

Zlevak