Hrvati u kladionicama lani ostavili četiri milijarde kuna

Državnoj blagajni kladionice su svojevrsna 'zlatna koka'

Svaki mjesec, tempom pravih sportaša, građani Hrvatske samo u sportskim kladionicama ostave oko 350 milijuna kuna. Uzmemo li u obzir da oko 800 tisuća građana živi na rubu siromaštva i da je prosječna hrvatska neto plaća 4.600 kuna, jaki smo igrači za jednu malu zemlju u tranziciji. Kad se milijuni zbroje, zaključno sa studenim 2007. u kladionice je uplaćeno gotovo četiri milijarde kuna, a u 2006. ukupno 4,17 milijardi, po podacima Ministarstva financija. Sudeći po ovim iznosima, čini se da ljubav prema klađenju, izuzetno popularnoj igri na sreću, ne jenjava.

Štoviše, iz godine u godinu raste. No, osim vlasnika kladionica zaradili su i oni koji se klade pa su tako isplate igračima zaključno sa studenim lanjske godine iznosile 3,17 milijardi kuna ili u 2006. godini 3,5 milijardi. Državnoj blagajni kladionice su svojevrsna »zlatna koka« jer je po važećem zakonu koncesionar dužan državnom proračunu plaćati mjesečnu naknadu u iznosu od pet posto osnovice koju čini ukupni iznos uplate. Tako u državni proračun godišnje »kapne« oko 200 milijuna kuna.

Dr. Dragutin Breški: Ovisnici su najčešće ljudi srednje dobi, iz svih društvenih slojeva

Ovisnici najčešće ljudi srednje dobi

Rukovoditelj Odjela psihijatrije pulske Opće bolnice dr. Dragutin Breški susreo se u praksi s ovisnicima o igrama na sreću, no kaže da mu oni dođu jedanput u nekoliko mjeseci.

- Ovisnici o igrama na sreću puno će rjeđe doći jer ne krše zakon, a smatra se i da je to puno lakša ovisnost. No, ja ne mislim da je tako. Kao i u svakoj ovisnosti, načini na koje se ona manifestira su raznoliki. Uglavnom se čovjek počinje suočavati s ovisnošću kad ga se na to prisili ili dospije u takvu situaciju. Kad govorimo o igrama na sreću, faktor suočavanja je trenutak kad mu počinje nestajati novca, veli dr. Breški. Dodaje da su ovisnici najčešće ljudi srednje dobi i iz svih društvenih slojeva.

Iako službenih podataka nema, procjenjuje se da onih koji odlaze u kladionice ima oko 600 tisuća, jedan do tri posto populacije smatra se ovisnim o klađenju, a prednjače muškarci.

Ako sam u nešto siguran, bez problema ću uložiti 50 tisuća kuna – Goran Kljajić

- Nije nužno da igram svaki dan, igram dva do tri puta tjedno. Ako si ovisan moraš se kladiti svaki dan, a ja se ne kladim svaki dan. Nisam rođen kao kockar, nego me sredina takvog iznjedrila. Više-manje sam kroz godine u svemu gdje se igralo na sreću bio uspješan. U početku sam igrao karte, a kad su se otvorile kladionice počeo sam s manjim okladama. To mi se činio kao lagan oblik zarade. Danas je sve teže pogađati utakmice, a nekad sam pogađao dvadeset kao snajperom. Ako sam siguran, bez problema ću uložiti i 50 tisuća kuna.

Najveći iznos koji sam zaradio je 1,28 milijuna kuna, odnosno to smo dobili nas petorica braće i potom podijelili. Valja još spomenuti da sam deset puta uložio 100 tisuća kuna i osam puta prošao, a dvaput izgubio, veli 38-godišnji Puljanin Goran Kljajić. Dodaje da od klađenja može jako ugodno živjeti, no njegov je slučaj prije iznimka nego pravilo. Sebe ne smatra ovisnikom, već klađenje vidi kao oblik razonode. S druge strane, dr. Breški ističe da čovjek sam za sebe ne može reći je li ovisan ili nije.

Nelagoda zbog neodlaska u kladionicu

Iako ne postoje izdvojeni podaci za Istarsku županiju o uplaćenom novcu, i podaci za cijelu državu pokazuju da je klađenje razonoda koja uzima sve više maha.

- Ovisni postajemo onda kad bez nečega ne možemo ili mislimo da ne možemo. Ovisnost o igrama na sreću prvenstveno je psihološka, što se smatra lakšim oblikom jer nema fizičkih simptoma. No, psihički simptomi ovisnosti su daleko veći problem, oni su zapravo sama njegova srž. U slučaju da ne odem u kladionicu i pritom osjetim nelagodu ili druge psihičke smetnje, onda sam psihički ovisan. Ovisnost se sastoji u tome hoćemo li osjetiti simptome uslijed nedostatka nečega. Tu je negdje granica, zaključuje dr. Breški.

Iako se pola proračunskog novca od organizacije klađenja izdvaja za udruge koje promiču razvoj sporta, pridonose borbi protiv droga i drugih oblika ovisnosti te u druge plemenite svrhe, čini se paradoksalno da se s jedne strane stvaraju generacije potencijalnih ovisnika, a s druge ulaže u suzbijanje ovisnosti.

Marijana ČETKOVIĆ