Kaži mi tko te k meni nosi, daj, predstavi se tko si! Kaži mi tko te k meni šalje, do srca i još dalje...

Na koji način objasniti ono što se danas događa sa hrvatskim novinarstvom, posebice ako se orijentiramo na nedavni slučaj lažnog intervjua sa Premijerom Sanaderom?

Odgovor na to pitanje ovisi o kvalitetnom i sustavnom obrazovanju novinara, te poštivanju kodeksa i ustaljene prakse novinarske profesije.

Danas novinar, naime, može biti bilo tko, npr. polugole voditeljice koje muku muče sa izgovaranjem jednostavno proširene rečenice. Danas je u određenim nazovinovinarskim uredima bitnije kako određena osoba izgleda, i može li svojim izgledom povećati gledanost emisije, nego je to formalno obrazovanje u za to predviđenim institucijama. No, pustimo po strani odluke urednika o tome tko će, kada i na koji način voditi određene emisije. Pokušajmo, barem na kratko, zanemariti činjenicu da se danas u ulogama novinara pojavljuje svatko tko to poželi, (što je svakako puno veći problem od lažnog intervjua, barem za novinarsku struku i profesiju) i pokušajmo analizirati upravo problem tog lažnog intervjua!

Jednom prekaljenom profesionalcu kakav je gospodin Butković takva se pogreška jednostavno nije smjela dogoditi. Urednik i novinar koji iza sebe ima pregršt puno osjetljivijih intervjua i članaka od ovog spornog, nekako je već morao utvrditi pravi identitet svog e-sugovornika, što je jedan od najosnovnijih problema komunikacije putem Interneta, ali i svake druge vrste apersonalne komunikacije. Povjerenje u sugovornika “sa druge strane žice“ samo zato što se njegovo ime pojavljuje kao ime onoga tko je poslao e-mail, ponekad graniči sa iskustvenom logikom. Premda je Internet uvelike poboljšao i olakšao komunikaciju između ljudi, gradova, država, kontinenata, ipak je sa druge strane polučio nebrojene opasnosti i nedoumice. Naš slučaj pokazuje upravo to: mogućnost lažnog predstavljanja i manipulacije informacijama!

Ono što je posebno zapanjujuće jest to što je lažni Premijer, ne samo dovoljno dobro odgovarao na pitanja, već se u samom početku razgovora dovoljno dobro zakamuflirao i očito nekakvim dobro proučenim modelom internog predstavljanja, naveo gospodina Butkovića da povjeruje kako se zaista radi o Premijeru.

Koliko je u ovom slučaju zapanjujuć nedostatak pažnje, toliko je, još i više, zapanjujuć ogroman potencijal manipulacije.

Ipak, smatram da se ovakvi načini približavanja samog državnog vrha određenim krugovima ne bi smjeli događati. Kao prekaljeni legalist i štovatelj pisanih i nepisanih pravila, skloniji sam autoritativnom pristupu državnog vrha prema „vanjskom svijetu“, barem u slučajevima kontakata sa medijima. Premijer ili Predsjednik, Župan ili Gradonačelnik nikako ne bi smjeli kontaktirati sa medijima putem direktne korespondencije, pogotovo ne putem Interneta.

Ako ne griješim, intervjuirana osoba nakon intervjua mora autorizirati tekst koji će ići u javnost, i to potvrditi svojim potpisom i/ili nekakvom izjavom. U slučaju komunikacije putem Interneta ne postoji nikakva mogućnost da intervjuirana osoba potpiše tekst sa svojim odgovorima. Novinar u tom slučaju može dodati ili oduzeti bilo što iz teksta i sofisticiranim računalnim tehnikama manipulirati tekstom.

U ovom je slučaju jedan od najvažnijih momenata državni protokol ali i protokol uopće! Drugim riječima, smatram da je najispravniji pristup - poštivanje protokola, i komunikacija sa državnim vrhom isključivo putem službi za informiranje i po striktnom dogovoru sa ljudima iz protokola. Naša je država još uvijek mlada, a i postoji određena populacija ljudi koja ne shvaća da je u mnogim kategorijama protokol vrlo bitna stvar. Ako pogledate samo pristup protokolu koji se prakticira u npr. Americi, vrlo ćete lako zaključiti da se tamo ne može dogoditi da netko ne zna što treba uraditi u službenim situacijama. Kod nas se prakticira pristup protokolu na način da je to samo nužno zlo, ometanje u omekšavanju ili olakšavanju komunikacije. Jednako tako, prakticira se pristup protokolu na način da osoblje iz protokola služi samo za zadovoljenje nekakvih prohtjeva čime se nastoji umanjiti kompleks pripadnosti smrtnoj ljudskoj populaciji. No to nije tako: upravo se uz striktno poštivanje i shvaćanje protokola mogu izbjeći ovakvi gafovi.

Na kraju, kako objasniti koliko je zapravo velika graška učinjena? Pokušajmo sa jednim sličnim, zamišljenim primjerom. U ovom se slučaju dečko predstavio kao Premijer. Druga je strana u to povjerovala, čak iako sam mail (prema informacijama iz tiska) nije došao sa službene adrese. Znači li to, da jedan npr, bankovni službenik, odmah, čim dobije mail sa neke nepoznate adrese, a u kojem se pošiljatelj maila predstavlja kao predsjednik uprave te banke i zahtijeva da se na neki račun uplati deset milijuna dolara, mora to i učiniti? Bez puno pitanja, samo zato jer se netko predstavio kao predsjednik uprave?

Originalni potpis, službeni pečat, vizualna potvrda identiteta, svjedoci. Svi drugi oblici komunikacije koji potenciraju mogućnost manipulacije nisu primjereni profesionalcima. Pogotovo kad su u pitanju dignitet i kvaliteta određenog zvanja. Ili dignitet vlastitog imena i prezimena.