Prošli tjedan obilježile su velike diskusije oko dva posjeta. Jedan se dogodio, a jedan se tek ima dogoditi. Kako je ovaj potonji aktualniji, zaslužuje malo više pažnje. Posjet američkog predsjednika Georga Busha našoj zemlji izaziva velike kontroverze i obilne polemike o tome što u konačnici naša država ima od toga, ili može u nekakvoj perspektivi imati.
Posljednji put jedan je američki predsjednik posjetio našu zemlju 1996. u liku i djelu Billa Clintona. Obzirom da je tada u Hrvatskoj bio prisutan veliki trend sveameričkih simpatija, kako zbog oduševljenja vojnopolitičkim uspjesima HV-a 1995. i američke podrške vojnim akcijma, tako i zbog činjenice da jedan tako utjecajan političar dolazi po prvi puta u samostalnu Hrvatsku, nije bilo uopće pitanja koliko država može profitirati od tog posjeta.
Nadalje, SAD su tada bile u puno manjem obujmu vojnih angažmana, barem onog kojega su mediji prenosili, te je cijeli narod sa oduševljenjem pratio cjelu ceremoniju i pripremu posjeta predsjednika Clintona. Nemojmo zanemariti i činjenicu da je tek koju godinu ranije državu svojim posjetom počastio papa Ivan Pavao II. Nakon njega, posjet Billa Clintona dao je naslutiti da će naša zemlja postati nezaobilazan čimbenik u sferi vojnih, političkih i inih događanja u regiji i šire.
Stvari su, međutim, rapidnom brzinom krenule nizbrdo, od gospodarske recesije u državi, netransparentne privatizacije, problema oko odnosa sa Federacijom BIH... Pojavio se i problem prvih sumnji u potrebu izručenja naših generala Haaškom sudu... Kako se kasnije pokazalo, veliki dio odluka koje su donesene u ratnom i poratnom razdoblju bio je odobren ili modificiran po instrukcijama velikih sila. Sa tim problemima, i sa zaoštravanjem odnosa sa SAD-om i ostalim silama, ponajviše zobg eksponencijalnog rasta dostavljenih haaških tjeralica, neminovno je moralo doći do hlađenja nacinalnog oduševljenja prema bilo čime što je imalo prezdnak američkoga. Osim možda prema angažmanu naših glumaca u američkim filmovima i serijama.
Jedan razlog zbog kojega je dolazilo do zaoštravanja odnosa sa SAD-om je i činjenica da nakon prvog veleposlanika u SAD-u, pokojnog Petra Šarčevića, nismo dugo imali, i čini mi se, još nemamo , kvalitenog veleposlanika u SAD-u. Sve moguće afere koje su potresale hrvatsku diplomaciju rušile su imidž naše zemlje, a utjecaj koji je na predodžbu o državi imala činejnica da naši osumnjičeni generali bježe pred rukom pravde bio je ogroman. Sa padom imidža naše zemlje, i sa udaljavanjem od stoljetnih vanjskopolitičkih partnera (Njemačke, Austrije i Vatikana) doveli smo se u situaciju da nas utjecajni političari izbjegavaju u velikom luku. To je dokazala i činjenica što se na pokopu prvog hrvatskog predsjednka nitko nije pojavio. Svi smo bili douševlejeni što se na inauguraciji predsjednika Mesića ponovno pojavio veliki broj svjetskih vođa, međutim, nakon toga, opet nas dugo nitko nije pojsetio. Osim pape Ivana pavla II.
Upravo se na tom primjeru, što našu zemlju dugo nitko nije posjetio, dokazuje koliko je važno dugoročno kvalitetno ekipirati veleposlanstva i ambasade, te koliki utjecaj na imidž zemlje ima politička, gospodarska i sva ostala situacija u zemlji. Stoga smatram da je ovaj posjet, američkog predsjednika, vrlo bitan moment u političkom životu naše zemlje. Premda, Bush ne dolazi samo zbog nas. Njegov je dolazak znak i da se situacija na Kosovu itekako pomno prati, da se prati razvoj situacije u cijeloj regiji, da SAD traži svog partnera na ovom području, i to pogotovo znači da žele biti bliski partneri sa zemljom koja je tako bliska (geografski) užarenom Kosovu i Srbiji.
Njegov dolazak znak je da se hrvatska kao cjeloviti politički korpus polako restrukturiria, a zlobnici će pak reći da se naša zemlja konačno naučila da se određene koristi mogu postići samo ako pristajemo na sve uvjete.
Paralelno sa time, javlja se i problem ulaska u NATO. Jesmo li za ili protiv? Ako to znači da će naša vojska biti bolje opremljena, onda sam za. Ako to znači da nećemo pristati na sve uvjete pognute glave, onda sam za. Ako to znači da ćemo određenu vojnu opremu dobiti besplatno, onda sam za. Ako to znači da nećemo slati svoje vojnike svugdje gdje se to od nas traži, bez dopuštenja Sabora, onda sam za.
Krivo tumače oni koji kažu da je to loše za turizam. NATO-ove i američke baze nalaze se i po Kubi, koja je top destinacija zadnjih par godina, baze se nalaze i na Tahitiju i Haitiju. Turizam je cvjetao za vrijeme 80-ih u Jugoslaviji, koja je upravo tada širila mrežu vojnih baza. Sve je stvar pristupa pregovorima oko otvaranja baza, i kompromisa na koje hoćemo ili nećemo pristati. Jedino bi bolje zvučalo da smo pirmljeni u NATO zajedno sa Poljskom ili Mađarskom. Ovako ulazak u paketu sa Albanijom zvuči malo demotivirajuće.
Na početku spomenuti drugi posjet puno je elegantiniji. Radi se, naime, o posjetu francuskog predsjednika sa surpugom Carlom Bruni Velikoj Britaniji. Mediji su danima brujali o tom posjetu, zapravo, o Carli Bruni. Upravo se na tom primjeru pokazuje snaga diplomacije. Naime, kod posjeta Carle Bruni kraljici, ništa, apsolutno ništa nije prepušteno slučaju. Svaki je njen pokret unaprijed pomno isplaniran, a za to je zaslužan protokol predsjednika francuske. Izvanrednim stilom i šarmom, Carla Bruni zasjenila je pomalo zamrle odnose Francuske i Britanije. Vjerujem da je protokol u suradnji sa francuskim atašeima u Britaniji namjerno nju ”bacio” u prvi plan, iskoristio njen šarm i kontroverznost, kao i vanzemaljsku simpatičnost, kako bi se na taj način francuskom predsjedniku podigao renome.
To je snaga protokola i diplomacije, koji sve negativne konotacije jedne situacije (u ovom slučaju glolišave fotografije Carle Bruni, rastava franskuskog predsjednika) može okrenuti u svoju korist.
Koga bi radije vidjeli kod nas, Carlu ili Georga? Dame imaju prednost, zar ne?