Živ, živ, živ, nitko nije kriv!

Dugo nismo imali prilike vidjeti na djelu toliko opsežnu akciju svih vrsta policijskih službenika, poput akcije hvatanja pok. Generala Korade. Pogotovo sa tako tragičnim završetkom (ne umanjujući još tragičniji početak i uzrok same akcije).

Tko je, zapravo, glavni krivac? Je li oduzimanje zasluženih vojnih odlikovanja dobro rješenje i adekvatna kazna za počinjena zlodjela? Uz dužno poštovanje i izraziti pijetet prema žrtvama terora generala Korade, oduzimanje odlikovanja nije nikakvo rješenje. General Korade je svoja odlikovanja zaslužio na prvoj crti, a oduzimanje odlikovanja je mali pokušaj dokaza da se pravna država još uvijek bori sa životom, kojega održavaju različiti aparati, među inim i najmoderniji aparat kojega nema niti jedna država. Upravo taj aparat za oduzimanje odlikovanja.

Kako je došlo do takve tragedije može definirati geneza samog problema. General Korade od samih je početaka bio uključen u aktivnu borbu, svojim je podvizima zaslužio časno mjesto zapovjednika bojne 1. Gardijske brigade, proslavljenih „Tigrova“. Smjelim akcijama na dubrovačkom, zadarskom, i tko zna još kojem ratištu, zaslužio je biti zapovjednik 7. gardijske brigade, varaždinskih „Puma“. Sama je 7. gardijska brigada osnovana nešto kasnije od ostalih i bila je zamišljena kao posebna gardijska formacija koja bi izvršavala najosjetljivije zadatke. Obzirom da su 1. gardijsku sačinjavali vojnici velikim djelom rodom iz Zagorja i Međimurja, koji su se i iskazali kao izuzetno kvalitetni vojnici, osnivanje 7. gardijske bio je, osim vojnog, i emotivni moment za Zagorje i Međimurje, te je veliki dio vojnika iz 1. prešao u 7. gardijsku, pa tako i general Korade.

Sam general Korade je već od samih početaka pokazao sklonost ekscesima i alkoholu, te smo neke epizode iz tih problematičnim trenutaka mogli saznati i iz medija. Međutim, upravo se u toj situaciji, devijantnog ponašanja, pojavljuje problem. A to je, kako postupiti kada je određena osoba nezamjenjiva na svom položaju, a usto i izrazito problematična? General Korade bio je nezamjenjiv u svom poslu, a usto i problematičan. Njegovi uspjesi na bojištu bili su sredstvo amortizacije problema koje je stvarao. Svoj neprikosnoveni vojnički duh pokazao je i u završnim akcijama na Kninskom području, te je stoga među svojim kolegama uspio stvoriti gotovo nedodirljivi status. (Na kraju, i W. Churchill bio je veliki ljubitelj alkohola, i redovito je znao „dobro potegnuti“, međutim, premda u tom pogledu devijantan, u svom je poslu ipak bio nezamjenjiv i nedodirljiv)

Problemi su se u punom smislu počeli isticati kada je nastupilo mirnodopsko razdoblje i socijalizacija ratnih veterana. Na primjeru generala Korade pokazuje se činjenica da država nije bile spremna za socijalizaciju ratnih veterana. Nije slučajno da se u SAD-u bivšim aktivnim vojnicima osiguravaju smještajni kapaciteti unutar određenog vojnog područja, ili na pomalo izoliranim područjima, upravo zbog mogućih problema u socijalizaciji. Jednako tako, u raznim su zemljama, čak i u susjednoj BIH, ustrojena posebna medicinsko-psihološka tijela koja se bave samo braniteljima, i koji pokušavaju pomoći upravo veteranima koji su bili pripadnici elitnih postrojbi. Naša država nije bila spremna za posljedice kao što su PTSP, alkoholizam, samoubojstva, a to je svakako trebala predvidjeti.

Bojim se da je umirovljenje generala Korade dobrodošao moment da se odgovornost sa vojnih struktura svede na civilne, koje u pogledu pomoći braniteljima nisu nalazile, i bojim se, još ne nalaze adekvatno rješenje.

Branitelji ne trebaju pomoć samo u novčanim doprinosima, oni trebaju sveukupnu podršku svih državnih struktura, i sinergijsko djelovanje aktivnom strategijom koja će predvidjeti sve probleme, a jednako tako i rješenja. Ratne strahote stvaraju tjeskobu, tjeskoba stvara nemir u duhu, nemir stvara gubitak kontakta sa realnošću, taj gubitak kontakta stvara osjećaj neshvaćanosti, taj osjećaj stvara strah, a strah stvara mržnju. Mržnja vodi do sukoba. To je krug koji dovodi do problema, i koji očito nije prepoznat još i prije početka prve faze.

Devijantnost i alkoholizam, kao i samoubojstva, jednim su dijelom potencirani činjenicom da se aktivnim vojnicima nije pridodala čast kakvu su zaslužili. Ja ne znam niti jednu ulicu u državi koja bi nosila ime neke vojne postrojbe. Iznad svega me boli činjenica da u Istri nema niti jedne ulice ili trga koji nosi ime aktivnih istarskih postrojbi iz Domovinskog rata. Jedina istarska postrojba koja se spominje je 43. Istarska Divizija. Naravno, tako i treba biti, ali bi jednaku čast trebalo iskazati i postrojbama iz domovinskog rata. Nemjerljivo sam ponosan na amblem i ime „Porečkih prča“, „Pazinskih boškarina“, „Malvazijskih tigrova“, „Fortunala“…. Problem neiskazivanja digniteta vojnicima, ili barem imena postrojba samo je pojačao nezadovoljstvo branitelja.

Naravno, ne postoji ama baš nikakvo objašnjenje niti opravdanje za maltretiranje i ubijanje civila po mirnim zagorskim bregima. Kao i u mnogim slučajevima do sada, kod nas se problemi ne priznaju niti poznaju dok netko ne strada. Kornatska tragedija, pa i zadnji slučaj pogibije mladog nogometaša NK Zadra to i potvrđuju. Žalosna je istina da će se na temelju slučaja generala Korade donositi zaključci o stanju svijesti naših branitelja i Zagorcima općenito. Kao što se zaključci o Hercegovcima donose na temelju šačice ljudi koji svojim ponašanjem potenciranju gađenje prema tim divnim ljudima.