Mislim, dakle, jesam (Sniježana Matejčić)

Vedrana Rudan (/)

Čitam ovotjednu kolumnu Vedrane Rudan u «Nacionalu», palim još jednu cigaretu, čitam ponovno, iz ušiju mi izlazi para, a krv bubnja u sljepoočnicama. Hoće li Rudanica biti prva novinarska žrtva slučaja Pukanić? Je li moguće da Vedrana Rudan piše o onome što svi mi novinari manje-više živimo, ali se nitko ne usudi reći: nastojimo misliti svojom glavom, ali smo svjesni kada nastane odmak od glave (čitav: stava, mišljenja, pozicije) urednika ili vlasnika medija za koji radimo. Vedrana Rudan ovoga je tjedna napisala ono što neki od nas potiho misle, a samo rijetki govore – mi novinari smo intelektualni robovi svojih poslodavaca.

Ako Vedrana Rudan kaže da je od bankrota dijeli jedna plaća, dakle da dobrim dijelom vjerojatno živi od honorara koji od Nacionala dobiva za svoje tjedne kolumne i pri tome se brani da joj u tom tjedniku nitko nije promijenio niti riječ, ali su joj cenzurirali cijelu jednu kolumnu, onda je konačno jasno gdje smo. Novinari su na koljenima, a slučaj Pukanić možda će to i pokazati žrtvujući javnu riječ Vedrane Rudan za image vlasnika tjednika. Jer se Rudan, kao svaki normalan čovjek «svrstala» na stranu žene u lisicama prisilno odvedene na liječenje u Vrapče. Rudanica kaže da su lisice na rukama Mirjane Pukanić lisice i na njenim rukama i da joj smetaju, pa se kolumnom oprašta od honorara i mjesta u novinama rezerviranog za njen stav. Doduše, sama činjenica da je kolumna objavljena možda hoće reći da je Puki veći frajer nego što neki misle, pa će dozvoliti Rudanici da javno stane na stranu njegove supruge i bude «ponosna što u ovoj gadnoj zemljici postoje neki ljudi i neki novinari koji su ipak uskočili i prisilili Državu da prizna grešku». Spominjanje imena Ive Banca i Sanje Sarnavke umjesto bezimenih ljudi, vjerojatno bi bila kap koja bi prelila čašu.

Rudanicina mi je kolumna, kao i obično dok je čitam, stvorila nelagodu. Ali ovoga puta zato što me ne dira samo osobno, nego i profesionalno, kao novinarku koja misli da ima slobodu napisati upravo ono što misli, jer je to jedini dokaz da postoji u moru drugih ljudi. A zapravo, kada pogledate malo bolje – svatko od nas novinara ima ugrađenu liniju autocenzure, htio to priznati ili ne. Svi mi, ipak, ovisimo, o novcu za koji radimo i ne pljujemo u tanjur iz kojega jedemo. Ako to učinimo, moramo kao Vedrana Rudan biti spremni reći: zbogom.