Grobovi im nikad oprostiti neće, ako ljudska mržnja ljubav ne prihvati

Uvijek će odnekud iskrsnuti huškači koji će ionako bipolariziranu naciju i nadalje zavađati. Ivan Fumić kao da nije svjestan da je Drugi svjetski rat završio. On je uvjeren da se i dalje u šumi kod Bašarinke ili oko Delnica krije manja divizija Nijemaca, ojačana vodom ustaša i domobrana. Najopasniji neprijatelj za njega je, čini se, Katolička crkva.

Stalnim prozivanjem Fumić potiče na mržnju jednog dijela nacije protiv Crkve, a drugog dijela protiv sebe, svih sljedbenika lijeve ideologije i bivših pripadnika NOB-a.

Gledao sam ga prije koju godinu kako vrijeđa spomenik Svetog Jurja u Zagrebu (svetac koji na konju ubija zmaja) i proziva ga “spomenikom Svetog Đurađa” koji ubija neku aždaju i kojega bi trebalo maknuti sa Trga Maršala Tita. A to je upravo ono što se ne bi smjelo događati.

Temelji naše države usko su povezani sa katoličkom vjerom i žrvama podnesenim u toku NOB-a, a građani ne bi smjeli dopuštati, kao ni vlast, bilo kakve uvrede na račun crkve ili NOB-a, nego svaki takav slučaj sankcionirati.

Pogoršanju stvari pogoduje i naš Predsjednik, koji kaže da će na Bleiburg otići tek kad se utvrdi točan broj ubijenih na Bleiburgu , imenom i prezimenom. A to znači - nikada. Ako se zna za ma i jedno ime ubijenog na Bleiburgu, Predsjednik bi tamo morao otići zbog pijeteta, umjesto da svojim riječima naciji sugerira što je dobro, a što zlo. On je Predsjednik svih građana, a to znači i onih živućih koji su bili i na jednoj i na drugoj strani, i onih čiji su bližnji stradali u Jasenovcu i na Bleiburgu.

Da ponovimo, Fumić je na komemoraciji u Jasenovcu prošli tjedan kazao: ”Katolička crkva posljednji je bastion ustaške ideologije!”

Jedini je grijeh Katoličke crkve taj što se previše otvoreno svrstava na stranu obrane branitelja, a s time, kako neki tumače, u desnu orijentaciju. Lijeva orijentacija ni danas nije sklona Crkvi, pa je njeno svrstavanje na stranu koja u svojim delogijama potiče usku povezanost sa Katoličkom crkvom razumljiva.

Srpski agresor sa posebnom je mržnjom uništavao katoličke crkve i ubijao svećenike, pa je normalno da je Crkva na strani branitelja, koji su se borili upravo protiv tih neprijatelja. Crkva je na strani obespravljenih branitelja kao cjelokupne populacije, a njih se prečesto veže uz desnu orijentaciju, što je krivo, jer ima branitelja koji nisu ni katolici, niti bilo kakvi vjernici, niti politički opredijeljeni.

Crkva je i na strani pravde, jer su u toku 2. svjetskog rata i poraća ubijeni mnogi svećenici, pa i u Istri, zato ta uvreda prilično boli. To Fumić, očito, ne zna.

Jednako tako, ako je Fumić ikada bio u ratnim sukobima u 2. svj. ratu, onda bi morao znati da se borio i protiv Četnika, koji su imali podršku u jednom dijelu Pravoslavne crkve, čak su i njihovi svećenici dokazano direktno sudjelovali u ratu (premda je to bio mali broj, i krivo je povezivati cijelu Pravoslavnu crkvu sa Četnicima). Ali Fumić nikad ne proziva Pravoslavnu crkvu da je bastion četništva, čak niti u ovim trenucima kada se povovno intenzivira radikalizam u Srbiji.

Borio se Fumić i protiv Ustaša, čije su formacije velikim djelom činili i Muslimani. Niti Islam ne proziva kao bastion ustaštva (čak niti današnjeg terorizma, jer je antifašizam borba protiv svih oblika represije). Uporno proziva Katoličku crkvu zbog toga što su katolički svećenici ubijali u Jasenovcu. Navodno je postojao neki Filipović, fratar koji je ubijao, ali to nikada nije dokazano. Istina, jedan dio katoličke Crkve pružao je podršku osamostaljenju Hrvatske u obličju NDH, ali samo u početku, dok strašni zločini nisu isplivali u javnost. Malo je poznato da je kardinal Stepinac izbjegavao susrete sa Pavelićem, premda se u javnosti uporno forsira slika sa njihova dva-tri susreta kao dokaz njihove suradnje.

Malo je poznato i da je kardinal Stepinac dao naputak svojim sljedbenicima: ”Ako vam se javi Židov, Pravoslavac, nevjernik, da ga pokrstite, samo da bi spasio svoj život, premda nema drugih motiva, učinite to”. A to su svećenici i činili, no Fumić to, očigledno, ne zna.

Ako je Katolička crkva u Hrvatskoj bastion ustaštva, onda je i Katolička crkva u Njemačkoj bastion nacizma, ili u Italiji bastion fašizma, jer se niti jedna u to vrijeme nije ogradila od tih pokreta. Ako se ne varam, instrukcija Vatikana bila je da se Crkva ne upušta u sukobe sa vlasti, već da pokuša nemiješanjem i bez aktivne kooperacije sa vlasti spasiti što veći broj života.

Sa druge strane, i u partizanskom je pokretu bio veliki broj katolika, stoga nije točna tvrdnja da su u NOB-u sudjelovali samo komunisti i ateisti. Malo je poznato da je Joakim Rakovac (neka me netko ispravi ako sam krivo čuo) upravo iz crkve izašao i na početku rata kazao ”Braćo Hrvati, sada je vrijeme da se ujedinimo i krenemo u oružanu borbu”....). Stoga sam siguran da se iza riječi Fumića krije mali broj boraca NOB-a koji ga podržavaju u njegovu napadu na Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Takvi pojedinci bacaju ljagu na krasne i hrabre borce NOB-a, čiji su temelji bili upravo stvaranje zajedništva među hrvatskim narodom, a to znači da su pojedinci kakav je Fumić huškači koji rade protiv ciljeva NOB-a.

Takvi su ljudi i doveli do Jasenovca i Bleiburga. Takva retorika nije puno drukčija od retorike kojom su ustaški ideolozi pozivali na ubijanje Židova i Srba. Takav mentalni sklop nije puno drukčiji od mentalnog sklopa golobradih (i goloumnih) mladića koji dolaze na koncerte sa ustaškim kapama na glavama.

Volio bih doživjeti da se u Jasenovcu iz pijeteta pojave živi pripadnici bivših ustaških postrojbi, a na Bleiburgu bivših partizanskih postrojbi, i da i jedni i drugi osude te zločine. Takvima kao što je Fumić, grobovi i jednih i drugih, koji su dali živote za mir i slogu, a ne za ponovne raskole (premda sa različitim oznakama na rukavima), nikada neće oprostiti.