Austrijanci su, pom mom shvaćanju, zaista jedan od najplemenitijih, ako ne i najplemenitiji narod Europe. Svaki, pak, narod ima određenu “manu”. Talijani imaju tu stigmu da su skloni varanju, uz Francuze se veže sklonost laganju, Nijemci da su “bolesni” radoholičari, Šveđani su pak pretjerano hladni ljudi... Ne mogu se sjetiti niti jedne slične koja bi se vezala uz Austrijance.
Nekada politički i vojni, arhitektonski i graditeljski, danas Austrijanci spadaju u bankarski vrh Europe. Dakle, taj je narod uvijek imao tendenciju biti na vrhu, uz izuzetnu dozu kulture i odmjerenosti svojih pripadnika u svemu što čine. U arhitekturi su svojednobno bili najbolji, ali nikada nisu pretjerivali. U politici također, ali nikada nisu bili bahati. Radišni su, također, ali nikad nisu bili pretjerani radoholičari. Uvijek najbolji, uvijek fini i izuzetni ljudi. Sjetimo se samo zgrada i luke u Rijeci, pozdemnih tunela u Puli, bečke elegancije (ne kaže se uzalud da je netko po svom kulturnom ponašanju prošao ”bečku školu”, a ne npr. rimsku, berlinsku ili npr. stokholmsku). Sjetimo se Porschea, RBA, Erste...
U toj svojoj težnji da budu na vrhu, možda i nameću određene norme koje nisu lako dostižne za sve, ili, kojih se netko jednostavno ne želi pridržavati. Uvijek je tako: što su pravila stroža, veći su i gori primjeri pojedinačnog devijantnog ponašanja.
Kako inače objasniti primjere izuzetno devijantnog ponašanja kakvi se događaju u Austriji? Natascha Kampusch i Prikopil; Joseph Fritzl i njegove žrtve? Nakraju krajeva i nažalost, i Adolf Hitler! Bojim se da se takve devijacije događaju možda i zbog navedenih normi koji se ugledaju u stalnoj težnji da budu uvijek na vrhu svega, pa i kulture. Neki se toga jednostavno ne mogu pridržavati. Prevelik je pritisak koji nekoga tjera da se stalno ponaša onako kako su se njegovi preci stoljećima ponašali. Taj pritisak tjera na to da se pojedinci iskazuju nečim potpuno suprotnim. Uzmimo za usporedbu primjer serijskih ubojica! Nitko od njih ne želi biti neotkriven, dapače, svi oni žele biti otkriveni, barem podsvjesno, i postići da se svijet čudi kako su opasna i velika djela učinili. Upravo na taj način pokazuju da su drukčiji, posebniji od drugih. Serijski ubojice mahom se pojavljuju u zemljama u kojima postoji nekakav pritisak – npr. u SAD-u, u kojemu postoji veliki pritisak fizičke ljepote, bogatstva, uspjeha. Pojedinci pozornost javnosti na sebe skreću upravo suprotnim ponašanjem, npr. ubijanjem. Vjerujem da su i Priklopil i Fritzl podsvjesno htjeli kad-tad biti otkriveni, kako bi pokazali da se oni ne žele držati nametnutih normi ponašanja, i kako su zapravo veliko djelo učinili.
Očito u određenim zemljma, koje su uvijek bile simbol kvalitete i dobrog rada, nije lako istaknuti se jednakim dobrim radom i ponašanjem koje krasi i sve ostale sunarodnjake. Jedini način da se čovjek istakne jest da učini nešto potpuno suprotno.
Nažalost, nisam naišao na neke velike osude po medijima u našoj zemlji o slučajevima Priklopila i Fritzla. Zašto? Vjerujem da je to zbog toga što smo mi, Hrvati, i svi narodi koji žive u našoj okolici, prilično surov narod. Surov i gotovo beskrupulozan. Još nas uvijek krasi balkanski mentalitet. Ili, možda “istočnoeuropski” bolje zvuči. Mislim da ćete rijetko naići da se nekim krvavim sportom uspješno bavi nekakav Šveđanin ili Austrijanac. Kod nas je to normalno. Kod nas je normalno i staromodno kolinje, na primjer. Dok se u Europi prakticira humaniji oblik klanja životinja - uspavljivanjem, metkom, injekcijom, kod nas je klasično klanje svinja i teladi još uvijek najzanimljivije. Ni sam ne mogu odoljeti klasičnom načinu klanja svinja, mislim da bih se teško navikao da moram dolaziti na kolinje i gledati kako se svinji daje injekcija za uspavljivanje. Kod nas je seoski koljač još uvijek najveća zvijezda od 11. do 12. mjeseca kada traje kolinje. Ako se dogodi slučaj da se zaklana svinja pola sata muči, krv štrca, djeca vrište, onda je to pun pogodak, ljudi upravo zbog takvih morbidnih stvari uživaju u kolinju. Mi ne robujemo nekim strereotipima kulture i izvrsnosti. Kod nas je nasilje još uvijek sastavnica svakodnevice.
Sa druge strane, kod nas će se teško dogoditi takav slučaj kao što je Fritzl, upravo zbog toga što smo po naravi sirovi, i nitko se ne mora dokazivati kako je on najsiroviji, jer to i nije neka vijest. Pogledajte samo kako se brzo zaborave vrijeđanje novinara od strane Zdravka Mamića ili nedavna ubojstva generala Koradea. Zbog toga, rekao bih, slučaj Fritzla nije nešto neočekivano za nas, jer smo naučeni na grubost i surovost.
Kod nas nitko ne reagira ne neisplate plaća i skandale mita i korpupcije, jer nam je nepoštivanje pravila gotovo u genima.. Kod nas je velika vijest kad netko kupi veliku i skupu jahtu, pa o tome mediji danima bruje. Snježana Mehun kupila je novi ”Hummer”, to je vijest, a ne neki general koji luta i ubija po zagorskim bregima.
U Austriji svi dobro žive, pa luksuz skupog auta ili jahte i nije vijest. Ali grubost jest, jer oni nisu na to naučeni. Ono što je vani velika vijest, to je nama normalno, a što je nama velika vijest, to je vani normalno.
E sada, ovisi o vama samima, hoćete li si tumačiti da je slučaj Fritzla izuzetno loša stvar, ili da je protuzakonito parkiranje, tučnjava sa policajcima, krađa po restoranima i psovanje sasvim normalna stvar. Statistički gledano, bolje jedan Fritzl koji će dobiti zasluženu kaznu, nego dvadeset vlasnika tvrtki koji ne isplaćuju plaće i maltretiraju svoje podređene, i nikada neće biti kažnjeni.