Pozdrav s osmijehom na licu by Ku-Ku

Gledam na sat. Ne mogu vjerovati. Jedan ujutro. Na TV-u su ”Zvjezdane staze”, na mom youtube-u Haddaway. Zašto uopće to slušam?

1:15. Nisam vam dugo pisala, i evo, nadam se da mi nećete zamjeriti. Malo sam se u ovom periodu posvetila druženju s ljudima, hrani i fotografiji. Hrani. Malo sam se počela zabrinjavati, jer se moj prijatelj Apetit otvara tek u noćnim satima. I to pred ljeto. Zanimljivo kako si svake godine postavim cilj - izgledati ”nekako” na plaži, no, na Canarima sam (priznajem - zabunom) kupila maaalo otvoreniji bikini i brazilijane i rekla sam ”boli me briga, tamo me nitko ne poznaje”, ali dići se s ručnika na svojoj plaži i imati mini-bikini, imati 3cm kvadratna kupaćih gaćica nazivam - hrabrost. Zato, mislim da bi bilo pametnije zatvoriti usta u noćnim satima (osim ako se ne ljubim - a time gubimo kalorije), ili bi trebala predložiti svojoj dragoj mommy da kupimo fenši-šmensi frižider s lokotom. Rekle bi moje drage prijateljice kako nisam kompetentna kada je u pitanju debljina, zato ću iz ovih stopa prestati pisati o tome. Nije ni bitno.

1:24. Razmišljajući o tome što bih vam napisala, zapela sam u tim svojim mislima.

1:30. Završile su i ”Zvjezdane staze” i sada je zbilja vrijeme za odlazak na spavanje. No, kad sam se već upecala u ovu svoju kolumnu, trebala bih vam ipak nešto i napisati. Evo, recimo, krenut ću od subote. Iako sam ovaj vikend trebala provesti u Ljubljani kod svoje gg, moja je mommy otišla na planinarenje i svoje sam pse trebala čuvati baš - ja. Kako ja u svemu tražim nekakav (dobar) razlog, tako sam u subotu nakon rođendana svog dragog prijatelja D.-a otišla u Villu. Iskreno, mislila sam da će ondje biti ljudi dovoljno da se popuni jedna strana šanka, no, porečani su očito (baš poput mene) jedva dočekali otvorenje - nečeg novog. No, prva informacija koja me dočekala na ulazu bila je - ”Netko je bacio suzavac!” A? Suzavac? Zašto bi to netko učinio? I onda sam stvarno shvatila kako ljudi imaju sve manju tradiciju druženja i sve izobličeniji cilj izlaska.

No, gledajući njega u onoj masi shvatila sam da je potpuno isti kao i ostali. Ja sam, dragi moji, toliko godina provela diveći se tom čovjeku koji je sada stajao ispred mene. Možda sam zbog neke glupe navike, zbog one Ku-ku koja je 90-tih imala njegovu sliku u jednoj klijetci svoga srca - stala pokraj njega i počela razgovarati. Možda sam u tom trenutku shvatila - ”pa ja nisam više zaljubljena u njega, što ja to radim? Zašto nas dvoje uopće komuniciramo?”

Tako se, dragi moji, sve promijeni. Zato, kada vam je teško, sjetite se kako ste sada ravnodušni prema nekim stvarima koje su nekada bile izvor boli.

1:40. Razmišljam o odlasku.

1:40. Još uvijek sam razočarana svagdašnjicom i onim malim stvarima koje su me nekada veselile kod ljudi. Iskreno, što sam više ovdje, više lupam glavom u zid i postaje mi sve jasnije zašto sam odlazila sve te godine. Konkretno, čula sam o sebi priče koje su doista dokaz da ljudi ne provode dovoljno vremena sami sa sobom. Ja, npr., ne gledam reality show-ove. Mene - ne zanima što netko drugi radi. (To sam vam ionako već napisala jednom.) Ali da moji dragi sugrađani (pojedinci, svakako) nemaju pametnijeg posla nego zabadati nos u tuđe živote govori kako ili a) naš grad nema dovoljan broj manifestacija, b) casa - chiesa - lavoro - život doista otupljuje. Možda ima i c) varijanta. Naravno, poznajem puno kvalitetnih i divnih ljudi, ali takvi se, sigurno ne bave životima drugih i žive svoj, jednostavan i divan - život.

1:48. Ne znam zašto sam vam pisala o tome, no, mislim da me to ovoga tjedna toliko izbacilo iz takta da sam to morala podijeliti s vama. Argumenti uopće nisu bitni. Argumenti ostaju zaključani u nekom pretincu mojih misli, ali isto se tako nadam, da će taj pretinac postati - krozjednouhounutrakrozdrugovan.

1:55. Mislim da je vrijeme da odem na spavanje. Današnji je dan dovoljno bio kvalitetan, da bi takav mogao i završiti. Zapravo, svibanj je moj mjesec. Sav onaj zimski umor i monotonija kao da postaju prošlost. Baš kao i osoba s početka ove moje kolumne. Sada sam pronašla proljeće. Vjerujte mi, prvu jutarnju kavicu popijem u vrtu gledajući kako se moji psi natežu po travnjaku, leptirići lete, bez zvukova automobila, negativnih emocija, praznih riječi s prolaznicima.

Sada je prva kava na suncu, s mislima prema onima koji a) ne zaviruju u susjedov vrt, b) imaju osmijeh na licu.

A ja vas pozdravljam s osmijehom na licu.....