I Hrvatska ima »izbrisane«

Sulejman Tabaković

Mujo iz BiH trideset je godina radio u Industrogradnji, ulažući pritom u Zagreb jer je u tom gradu plaćao porez. Od tvrtke je dobio i stan. A onda mu je, jednim potezom administrativnog pera, oduzeto pravo na državljanstvo i vlasništvo. A Jozo iz Futoga u Vojvodini, koji nikad nije bio u Hrvatskoj, ali je kao katolik dobio potvrdu da je Hrvat, tada je kao izbjeglica došao u Zagreb i kroz kuponsku privatizaciju besplatno dobio dionice. Ali to su nelegalne dionice nelegalno pretvorenih poduzeća jer pretvorba nije bila legalna: vlasništvo je oduzeto spomenutom Muji i još sedamsto tisuća nehrvata kojima je 1991. oduzeto pravo na državljanstvo i vlasništvo onoga što su desetljećima stvarali. Tako Sulejman Tabaković, predsjednik Udruge nezakonito razvlaštenih dioničara Kulin ban, opisuje proces u kojemu su 1991. i 1992. mnogi nehrvati, koji nisu mogli dokazati prebivalište u Hrvatskoj, ostali bez hrvatskoga državljanstva. Prema Tabakovićevim tvrdnjama, među tim ljudima ponajviše je Bošnjaka. »Svi se brinu za Srbe, a Bošnjake nitko ni ne spominje«, kaže Tabaković.

UGOR zastupa obespravljene

Problem je ovih dana aktualiziran i u BiH. Vijeće ministara BiH, uvaživši tri godine star zahtjev državnoga parlamenta, osnovalo je povjerenstvo koje bi trebalo osmisliti prijedloge za rješenje toga problema. Obespravljene radnike u BiH zastupa Udruga UGOR, koja je na problem upozorila još 2004. UGOR je tada pozvao Human Rights Watch u posjet BiH da bi im objasnili u čemu je Hrvatska diskriminirala radnike iz BiH. Tadašnji predsjednik UGOR-a Sinan Hujdur izjavio je da je riječ o »tri tisuće građana BiH koji već 15 godina čekaju procesuiranje tužbi pred hrvatskim sudovima«. Uz te je ljude, dodao je Hujdur, i šest tisuća ljudi koji su uspjeli ostvariti pravo na državljanstvo, ali još ne mogu ostvariti prava iz radnog odnosa, poput prava na mirovinu. Ovih je dana UGOR iznio nove brojke o onima što, po uzoru na poznati primjer diskriminacije u Sloveniji, zove »hrvatskim izbrisanima«. Predsjednik udruge Ramiz Mervan ustvrdio je da je »od 1991. do 1995. u Hrvatskoj otpušteno najmanje pedeset tisuća radnika«.

Odbačeno zbog zastare

Odvjetnik UGOR-a Mirsad Ćeman, inače dugogodišnji visoki dužnosnik SDA, kazao je da »treba inzistirati da Hrvatska i BiH potpišu poseban međudržavni sporazum«. To je potrebno zato, objasnio je Ćeman, jer je službeni stav Hrvatske do sada bio da takve slučajeve treba rješavati u pojedinačnim sudskim sporovima.

- Takav se stav teško može smatrati korektnim, tvrdi Ćeman, objašnjavajući da ljudi zbog objektivnih okolnosti nisu mogli voditi postupke pred hrvatskim sudovima pa su njihovi predmeti u najvećem broju slučajeva odbačeni zbog zastare. »Oštećeni smatraju da je riječ o klasičnoj diskriminaciji na etničkoj i vjerskoj osnovi. Je li doista tako, vjerojatno se može polemizirati, ali je činjenica da su članovi udruženja UGOR isključivo Bošnjaci i Srbi«, kazao je Ćeman. UGOR, kaže Ćeman, želi potpisivanje posebnog sporazuma Hrvatske i BiH, »koji bi konstatirao da je u ono vrijeme učinjeno tako kako je učinjeno, ali da danas postoji spremnost da se problem riješi na pravičan i odgovarajući način«. Kakvo bi to rješenje bilo, dodaje Ćeman, ovisi o prijedlozima radne skupine Vijeća ministara BiH te odnosa Hrvatske i BiH. Ne pokaže li Hrvatska spremnost za rješenje, Ćeman predlaže iznošenje problema pred Parlamentarnu skupštinu Vijeća Europe, a u krajnjem slučaju i pred Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.

Nema prebivališta - nema domovnice

Taj posljednji potez, međutim, možda i neće biti potreban, jer ga je Sulejman Tabaković već poduzeo: 23. travnja 2006. on je Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu poslao tužbu protiv Hrvatske sa zahtjevom za poništenjem pretvorbe i privatizacije. Tabakovićeva tužba strazburškome sudu najvećim je dijelom utemeljena na uvjerenju da su Bošnjacima koji su radili u Hrvatskoj 1991. nelegalno, jednim administrativnim aktom, oduzeta sva prava. Učinjeno je to, objasnio je Tabaković, donošenjem Zakona od državljanstvu, koji je u propisao da građani, uz ostale uvjete za dobivanje državljanstva, moraju dokazati da su posljednjih pet godina imali prebivalište u Hrvatskoj. No, radnici iz BiH često nisu ostvarivali taj uvjet, premda su desetljećima radili u Hrvatskoj, gdje su stekli stanove i nekretnine. Ali nova je država u takvim slučajevima bila neumoljiva: policija nije izdavala potvrde o prebivalištu onima koji nisu bili prijavljeni, a činovnici bez tih potvrda nisu izdavali domovnice. Bio je to, tvrdi Tabaković, prvi čin drame u kojoj su tisuće ljudi ostale bez prava na vlasništvo, stanove, imovinu, sudjelovanje u pretvorbi i privatizaciji... Tabaković tvrdi da je 1991. gotovo 700.000 ljudi tako ostalo bez državljanstva i imovine. Problem je iscrpno elaborirao u svojoj knjizi »Pravo(m) u glavu«, koju je u nakladi svoje Udruge nezakonito razvlaštenih dioničara Kulin-ban objavio 2006. »Ti su ljudi u Hrvatskoj izgrađivali tvrtke i ulagali u stanove. Problem se odnosi na brodogradnju, hotele, najveće građevinske tvrtke, koje su nelegalno pretvorene jer su ti ljudi bili de jure i de facto njihovi vlasnici. A jednostavno su protjerani, tako da im je jednim papirićem oduzeto pravo na državljanstvo. Njihove su tvrtke preuzele banke, a stanove otkupili moćnici. To nije čak ni administrativna konfiskacija, nego obična hajdučija ili lopovluk«, zaključuje Tabaković.