Svakodnevni Bleiburg

Nedavno je obilježena godišnjica Bleiburga! 1945. bila je godina koja je za hrvatski narod kao cijelinu bila posebno teška. Sa jedne strane jedni, sa druge drugi. Jedni pobijeđeni, drugi osloboditelji. Situacija je bila takva da se ustaško vodstvo konačno moralo pomiriti sa činjenicom da je rat izgubljen, i da je predaja jedini izlaz. Ortodoksni pripadnici ustaških i domobranskih formacija zalagali su se za konačnu borbu diverzantsko-gerilskog tipa, na način da se oforme manje grupe po šumama, ili da se oformi linija obrane samog Zagreba, pa što bilo. Međutim, žrtve, barem one civilne, bile bi velike. Na kraju se pokazalo da su na bleiburškoj tragediji žrtve bile i veće nakon same predaje, bez daljnje borbe.

Vojni atašei ustaških i domobranksih formacija dogovorili su sa Britancima i Saveznicima predaju. Htjeli su predaju izvršiti na neutralnom terenu, pod protekoratom savezničkih sila, kako bi izbjegli odmazdu partizanskih formacija. Obzirom da se u zbjeg uključila cjelokupna vrhuška države i vojske, sa gotovo cijelom vojskom i mnoštvom civila, kao najpogodnije mjesto koje može prihvatiti tako veliki broj ljudi, a koje je van samih ratnih djelovanja, odabran je mali austrijski gradić Bleiburg, obzirom da se isped gradića prostire ogromna poljana. Prema nalazima i pismenim tragovima, Britanci su bili oduševljeni profesionalizmom i vojničkom elegancijom domobranskih i ustaških pregovarača, obzirom da su očekivali polupismene i neuredne vojnike. Obzirom da je i Saveznicima bilo u interesu što prije završiti sa svim ratnim djelovanjima, predaja tako velikog broja vojnika bila je izvrstan kraj rata. Saveznici su za tu priliku organizirali veći broj sabirnih logora koji bi mogli primiti tako veliki broj ljudi. Osnovni su uvjeti predaje bili da se vojska predaje Saveznicima koja dalje sa njima postupa, a civili se vraćaju doma. Dakle, nije bilo govora o predaju partizanima. Saveznici su znali što bi se moglo dogoditi ako se ti ljudi vrate partizanima, stoga su pristali na dogovor o predaji Saveznicima. Kolona je pristigla u Bleiburg 14.05.1945, kada su održani i prvi pregovori, te je dogovor bio da se održi još jedan sastanak 15.05.1945. u prisustvu partizaskih časnika. Na tom sastanku, 15.05.1945. Saveznici su potpuno promijenili razmišljanje, gotovo izigrali dogovor i izvijestili hrvatske pregovarače da su stupili novi uvjeti na snagu, po kojima se svi moraju predati partizanima, koji ih vraćaju u Jugolslaviju, a to je značilo - u smrt.

Što je nagnalo Saveznike da tako promijene razmišljanje, još uvijek nije poznato. Postoje nekakvi pisani tragovi o uzroku promjene uvjeta, međutim, vrlo je nezahvalno  o njima govoriti, jer isti nisu potpuno potvrđeni. Ostaje na povijesti i na savijesti tih istih Saveznika da se suoče sa svojom odlukom.

Dva su momenta koja bih istakao: prvi je teza koja se često čuje, da je u bleiburškim likvidacijama ubijen veliki broj krvika iz Jasenovca i ostalih ustaških logora, što nikako nije točno, jer su si organizatori logora i krvnici već ranije organizirali zbjeg na sigurno.

U kolonama koje su kretale prema Jugoslaviji, najveći je broj bio profesionalnh vojnika i civila, dok su jasenovački krvnici odšetali na sigurno i prije same predaje na Bleiburgu. Tako je, uostalom, i danas, svi oni koji su ubijali civile i organizirali različite logore u ovim zadnjim ratovima od 1991. do 1995, danas šetaju slobodni i bacaju ljagu na profesionalne vojnike koji sjede u svojim domovima sa svojim PTSP-ovima i patnjama.

Drugi je moment samo ustaško i domobransko vodstvo: državni vrh NDH išao je ispred kolone negdje do Celja. Narod i vojska bili su oduševljeni što se s njima povlači i njihov državni vrh, kao garancija ispravnosti odluke o povlačenju. Nakon Celja, skupocjeni auomobili sa ustaškim i domobranskim vrhom, odvojio se od kolone i otišao na sigurno, u već ranije dogovorena odredišta, preko svojih veza. Čak su određeni vojni zapovjednici nosili čitave torbe pune državnog zlata. Na taj su način ostavili narod i vojsku da se sami snalaze kako znaju i umiju. Kako je narod zajedno sa vojskom završio, poznato je. U Bleiburgu je ubijen najmanji broj ljudi. Masovna su ubojstva nastavljena nakon povratka u Jugoslaviju, masovne su se grobnice punile diljem Jugoslavije, od Celja pa do granice sa Rumunjskom, kroz sve države bivše Jugoslavije. Ono što je najbitnije jest da su ubojstva činili posebno određeni odredi, koji su i za vrijeme rata činili takve zločine, dok pravi, istinski partizanski vojnici nisu bili uključeni u takve zločine. I to treba razlikovati, i ne osuđivati cijeli partizanski pokret za zločin na Bleiburgu. Jednako tako, vrlo je mali broj hrvatskih partizana sudjelovao u tim zločinima.

Bez daljnjeg elaboriranja o uzrocima i posljedicama baleiburške tragedije, potrebno je reći da se sličan primjer događa i u ovo, novo vrijeme. Vojska i narod su radnici, državni vrh koji je ostavio svoj narod su poslodavci koji se poigravaju sa svojim radnicima i prodaju ih stranim kupcima, a njihovi su krvnici surova stvarnost i i neki novi vlasnici, koji su uz tvrtke dobili i radnike sa kojima ne znaju što će. Vojska i narod su djeca rastavljenih roditelja, ti su isti roditelji državni vrh koji ih ostavlja na milost i nemilost, a njihovi su krvnici ulica i rani poroci. Vojska i narod su i različiti zaposlenici određenih tijela koji nakon promjene vlasti dobivaju otkaze, državni vrh koji je ostavio svoj narod su vlasti koje gube izbore ali se nekako uspiju prešaltati u neka druga tijela, a njihovi su krvnici novi voditelji koje postave novoizabrane stranke. Vojska i narod su roditelji djece ubojica i silovatelja, državni vrh koji je ostavio svoj narod su ta djeca koja ne mare za posljedice svog ponašanja, a krvnici su dugotrajne cjeloživotne traume koje roditelji podnose. Boriti se moramo protiv ovakvih svakodnevnih Bleiburga, a onaj iz 1945. treba ostaviti savjesti i suđenju onih koji su ga organizirali, i ne dopustiti da se iz tog Bleiburga rađa mržnja.