Kad si najviši, najviše se ponizi

Svatko od nas može izdvojiti nekoliko slučajeva koji se mogu kategorizirati kao promjena svakodnevice. A promjena svakodnevice može se, između ostalog, kategorizirati i kao pojava određenih individua koje svojom osebujnošču mijenjaju univerzum oko sebe. Određene individue svojom pojavom i izuzetnom snagom nagovaranja povlače i druge individue (koje su dovoljno mudre da one same ne budu nositelji promjene) da slijede ideju promjene svkodnevice. To su slučajevi u kojoj je želja za promjenom toliko jaka da u svojoj dominaciji prerasta u konkretna djela. Jedna riječ za sve gore rečeno je revolucija. Ona ne mora nužno biti oružana, može biti glazbena, književna, politička... Woodstock, Che guevarra, pad Berlinskog zida, sve su to izdvojeni slučajevi aspolutne želje za promjenom koja prerasta u konkretna djela.

Drugi slučaj promjene svakodnevice jest pojava određenih individua koje ne pokreću nekakve revolucionarne korake, već svojim djelovanjem i dobrotom unose neopisivu lakoću i jednostavnost, kao i gracioznost u naše živote. (Istini za volju, svatko od nas u svojoj neposrednoj blizini ima upravo takvu osobu, ali smo očito previše sebični ili lijeni da bi vidjeli neopisive kvalitete bliskih osoba, zasljepljeni, naravno, samo svojom savršenošću. No to je već potpuno druga priča).

Postoje, dakle, trenuci kad u naše živote, posredno ili neposredno, ušetaju zvani ili nezvani pojedinci, toliko upečatljivi u svojoj jednostavnosti i osebujnosti da se svaki pokušaj obrane od  utjecaja takvih osoba na naše živote istog trena ruši. U cijeloj je priči najupečatljivija činjenica da su takve osobe svjesne utjecaja kojeg ostavljaju na nas, ali su jednako tako svjesne i svoje ljudskosti i nesavršenosti pa svojom poniznošću guše svaki pokušaj izdizanja sebe samih iznad svoje vlastite smrtnosti i prolaznosti.

Premda će za nas uvijek biti besmrtni i neprolazni.

Upravo to i jest odlika velikih i uspješnih ljudi. Poniznost. Poniznost u smislu shvaćanja svog utjecaja na druge ljude i stvarnost oko sebe. Poniznost u smislu shvaćanja svoje nesavršenosti. Poniznost u shvaćanju potrebe ostalih ljudi da toj osobi budu što bliže kako bi se osjećali ugodnije i moćnije. Poniznost u smislu nesebičnog davanja svog sebe i svog dragocjenog vremena svima onima koji to žele. Poniznost u smislu svaćanja prolaznosti materijalnih vrijednosti kojima raspolažu i shvaćanja činjenice da materijalne vrijednosti služe ljudima, a ne obrnuto. Poniznosti u shvaćanju da nisu svi ljudi jednaki i da jedna lijepa riječ može učiniti puno. Jako puno. Poniznost u smislu shvaćanja važnosti aspolutne privrženosti  vrijednostima kako što su vjera, narod, povijest, domoljublje.

Nebrojeno je mnogo slučajeva koji bilježe pojavu takvih kvaliteta sažetih u jednoj osobi. Takve osobe krasi i jedna vrlo bitna stvar. A to je težnja za boljim. Ne težnja savršenosti, već težnja za boljim. Odnosno, shvaćanje da, ma koliko čovjek bio dobar u onome što radi i voli, uvijek može biti još i bolji. Nije to slučaj kad netko svim silama pokušava iz sebe izvući ono najbolje, kako bi sebi i drugima pokazao svoju superiornost. To je slučaj kad netko zaista voli ono što radi, kad iz svih pokreta, pa i onih potpuno bezazlenih, isijava bezgranična ljubav prema onome što čovjek radi.

Divno je biti u blizini ljudi koji izvrsno rade svoj posao i kod kojih se svakodnevno vidi napredak, ne zbog toga što je posao takav da zahtijeva usavršavanje, već zbog toga što taj netko zaista želi biti još bolji, kako bi opravdao čast pripadanja određenoj djelatnosti. Upravo tako, osobe koje posjeduju sve navedene kvalitete smatraju čašću raditi u određenoj djelatnosti i posjedovati talente i sposobnosti koje joj omogućuju da se bavi upravo tom djelatnošću. Čast je još i veća ako svojom nesebičnom ljubavlju prema onome čime se čovjek bavi taj isti čovjek promovira svoju zemlju i narodu daje osjećaj ponosa što ima među svojim redovima takve talente. A ti isti talenti stvari gledaju upravo suprotno, potpuno ponizno - smatraju se počašćenima što su dio tog istog naroda i žele biti još i bolji, kako bi opravdali tu međusobnu ljubav, naroda i sebe. Ne smatraju se dakle, pojedincima koji su veći od naroda. U takvoj jednostavnosti i skromnosti, mijenjanju nam svakodnevicu, premda su potpuno nesvjesni u kojoj mjeri to rade.

Takvi bi morali biti svi, posebno osobe koje su nadređene drugim ljudima, poput predstavnika vlasti ili managera. Trebali bi se smatrati počašćenima što imaju ispod sebe narod ili radnike i služiti njima, a nikako obrnuto. Onog trenutka kad se vladari ili manageri počinju osjećati iznad svega onoga što predstavlja narod ili radnike, tada počinje mržnja, a ne međusobna ljubav.

Nedavno smo obilježili dan kada nas je napustila osoba koja je u sebi sažela sve navedene kvalitete (opisane sa moje strane isuviše škrto i šturo u odnosu na osobu koja je te kvalitete posjedovala). Sve je te kvalitete imao Dražen Petrović. Ali mi smo narod koji brzo zaboravlja, i koji dopušta da su dječji idoli nekavi polupismeni pajdaši sa skupim automobilima i redom praznih boca ispred sebe, a ne veličine kao Dražen Petrović. Diskretne, ponizne i upravo zbog toga – moćne.