Nafta sve skuplja, Karadžić sve jeftiniji

Ratko Mladić i Radovan Karadžić u vrijeme dok su bili gospodari života i smrti u Bosni i Hercegovini

Predugo je pravda bila spora, nadam se da će biti i dostižna. Dostižna za sve koji to zaslužuju, najviše za Radovana Karadžića. Vrlo se umješno skrivao svim svojim progoniteljima, izbjegavao zamke i stupice, a skrivao se, ni manje ni više, nego - u Beogradu. No, je li se on doista skrivao? Je li točna tvrdnja da ga sustavi koji su za njim tragali nisu mogli pronaći?

Sklon sam pristati uz tvrdnju koja se sve češće i glasnije potencira, a to je da su određeni krugovi ipak znali gdje je i što radi. To nikako nije nemoguće, pogotovo ako se orijentiramo na slične, ne tako davne slučajeve iz prošlosti. Konretne slučajeve.

Nedavno je javno objavljena tvrdnja da su Saveznici za vrijeme II svjetskog rata bez velikih borbi ušli u Rim upravo posredstvom dogovora sa ratnim komandantom talijanske vojske, koji je svojevremeno bio glavni strateg okupacije i genocidnosti nad Istrom i Dalmacijom. Taj je isti komandant prema dogovoru sa Saveznicima dogovorio predaju Rima, a time i cijele Italije, u zamjenu za to da ne bude procesuiran za ratne zločine počinjene u Jugloslaviji (Istri i Dalmaciji). Jednako tako, razni su nacistički zločinci, ili točnije, pravi stratezi i izumitelji najsuvremenijih metoda likvidacija, a i najmoćnijih nacističkih oružja, po završetku rata izbjegli sud, u zamjenu za prelazak na razvoj određenih sustava u Americi.

Sa druge strane, Hitler i Mussolini nisu izbjegli smrt.  Međutim, Saveznici od Mussolinija nisu mogli imati nekakve koristi, obzirom da je i sam njegov narod ustao protiv njega, a bilo kakvo pružanje zaštite takvoj personi zasigurno bi nanijelo nemjerljivu štetu Saveznicima. Komandant koji je predao Rim, mogao je uvelike biti od koristi Saveznicima, obzirom da su spomenutim dogovorom izbjegli daljnje ratne sukobe, a time su otvorena vrata američkom utjecaju na ovim područjima.

Hitler je, pak, bio previše siguran u svoj konačni uspjeh, čak i u trenucima kada su ruske trupe ulazile u Berlin. On nije ni razmišljao o traženju nekakvog azila, a i da ga je tražio, ne znam tko bi mu ga pružio. Niti u ovom slučaju Saveznici nekakve koristi od skrivanja Hitlera ne bi mogli imati (pod pretpostavkom da je isti tražio zaštitu ili azil). Dogovor, pak, sa određenim znanstvenicima nacističke vrhuške, bili su od velike koristi Amerikancima, pogotovo u cilju razvoja raketnog i svemirskog programa.

Što se iz svega ovoga može zaključiti?

Sustavi političke i vojne moći će svakog diktatora i zločinca svakako pokušati izručiti pravdi, i to posebno onog koji sjedi na visokim pozicijama (predsjednici, premijeri). Ako ih već ti sustavi ne izruče pravdi, sami će se natjerati na svoj kraj, obzirom da prevelikim uvjerenjem u svoju pobjedu propuštaju razmišljati što ako do pobjede ne dođe. Savršeni primjeri za to su Slobodan Milošević, spomenuti Hitler i Mussolini, Čaučesku...Može se zaključiti i to da će određene osobe, manje utjecajne u takvim zločinačkim sustavima, (npr. Karadžić je zapravo bio podređen Miloševiću, kao i spomenuti komandant Mussoliniju ili spomenuti znanstvenici Hitleru) određeni sustavi štititi, sve dok imaju od toga nekakve koristi. Odnosno, vrlo je jednostavno vjerovati da iza određenih misterija stoji dogovor oko podjele međusobne koristi, pogotovo kada su slični dogovori bili sastavni dio ratnih sukoba koji su obilježili i naše područje.

Naravno, teško je govoriti o tome tko je eventualno štitio zločince poput Radovana Karadžića i koji je bio predmet potencijalnog dogovora, kao i zašto je najzad došlo do izručenja, ali je činjenica da nas povijest uči da ipak tako razmišljamo.

Osim toga, još nas jedna činjenica upućuje na zaključak da su određeni sustavi možda ipak štitili Karadžića, a to je tehnika kojom obavještajne zajednice danas raspolažu. Vratimo se u doba željezne zavjese, kad je diljem svijeta UDBA sijala strah: ta je služba bez problema nalazila hrvatske emigrante diljem svijeta. I to u doba, kad su jedina napredna tehnika bil radar i prislušni uređaji, UDBA je svakog emigranta znala po imenu, kao i točno vrijeme i mjesto gdje se on nalazi.

Ponavljam, u doba kad su jedina napredna tehnika bili radar i prislušni uređaji!

Mnoge internet stranice danas imaju link ”Google maps”, kojim se može locirati svaku kuću u najmanjem selu. Teško je vjerovati da uz svu današnju uznapredovalu tehnku i sve moguće sustave motrenja nije bilo moguće locirati Karadžića.

Postavlja se daljnje pitanje kako to da se Karadžić skrivao u Beogradu, odnosno tamo gdje se najmanje očekuje? Nije nemoguće da je i to krivo tumačenje, već da je Beograd izabran kao mjesto ”skrivanja” upravo zbog toga što se radi o milijunskom gradu, u kojemu se u masi lako sakrije mreža agenata koja eventualno motri na Karadžića, a i u urbanoj je sredini smanjena mogućnost oružane pobune njegovih sljedbenika u trenutku uhićenja.

Jednako tako, nemojmo zaboraviti najvažniji svjetski energent - naftu. Već se nekoliko godina govori o tome kako Rusija namjerno ne isporučuje naftu i ostale energente, čime se stvara oskudica tog goriva i svjetska energetska kriza. Svi zadnji događaji, uhićenje Karadžića, osamostaljenje Kosova, sve glasnije šuškanje o mogućem ukidanju Republike Srpske, mogu se tumačiti i kao oblik odmazde Ruskim sustavima zbog neisporučivanja nafte, i slabljenja njihovog utjecaja na ovim područjima.