Aktualno je ime, barem zadnjih par mjeseci, Jure Francetića, pripadnika vojske NDH, dapače, visokog časnika te vojske, uz koje se vežu razne kontroverze i legende. Najpoznatiji je po tome što je bio zapovjednik ”Crne Legije”, elitne vojne jedinice u slopu vojske NDH.
Često se uz ”Crnu Legiju” vežu razni pridjevi, poput zloglasna, zločinačka, mračna... Prema nekim zapisima, ”Crna Legija” je bila elitna profesionalna jedinica zadužena za najosjetljivije zadatke, te se pogrešno tumači da su njeni pripadnici bili čuvari u Jasenovcu (kao što je to prikazano u nekim dramskim serijama). Stoga bi se svi ti pridjevi trebali vezati više uz neke druge eskadrone smrti vojske NDH, čija je zadaća bila upravo ubijanje i etničko čišćenje. Ostavljam povjesničarima i vojnim analitičarima definiraje točnih pojmova koji se vežu uz ”Crnu Legiju”. Čak bi bilo zgodno sačiniti nekakvu vrstu enciklopedije svih mogućih vojnih postrojbi koje je Hrvatska kroz povijest osnivala, sa točnim opisima i definicijama, kao i sa svim legendama koje se uz te postrojbe vežu.
Zadnji se put ime Jure Francetića spominje u knjizi u kojoj su objavljena imena svih nevinih žrtava ubijenih od strane partizanskih i četničkih postrojbi na području Karlovca, gdje je i Jure Francetić naveden kao nevina žrtva partizanskih postrojbi (pri čemu bi bilo zanimljivo vidjeti kako je definiran pojam nevinosti). Kao nevina, dakle, žrtva ratnih sukoba, može se karakterizirati samo osoba koja je stradala, a koja nije bili uključena ni u jednu vojnu, policijsku ili obavještajnu postrojbu. Stoga Jure Francetić ne može biti nevina žrtva.
Istraživajući problematiku II svjetskog rata, došao sam do zanimljivog podatka o Juri Francetiću. Kao jedan od rijetkih obučenih profesionalnih vojnika (prošao je obuku u vojsci Kraljevine SHS i u raznim stranim vojskama), bio je zadužen za formiranje linija obrane. Premda se govori kako je njegov zrakoplov srušen, te je on tako stradao, druga inačica događaja kaže da su partizanski obavještajci prije polijetanja njegovog aviona na jačanje linija obrane oko Gospića, u spremnik goriva stavili šećer, što je uvjetovalo pad aviona kod Slunja. Na srušeni su avion naišli seljaci iz okolice Slunja, te Francetića teško ozlijedili sjekirom u predjelu glave. Da nisu pristigli partizani, vjerojatno bi iskrvario. Dakle, krivo se govori da je ubijen od strane partizana. Shvativši o kome se radi, partizani su pozvali svog najboljeg liječnika iz Sarajeva, kako bi Francetiću spasili život, te kako bi ga zamijenili za zarobljene istaknute partizane i komuniste. Svojim vezama, partizani su Paveliću proslijedili sliku ”hospitaliziranog” Francetića kao dokaz da je živ i kao ponudu za razmjenu. Shvativši da ga partizani namjeravaju mijenjati za zarobljene drugove, Francetić je istrgnuo cijevčice koje su ga održavale na životu, te tako sam sebi presudio, kako zarobljeni partizani ne bi bili oslobođeni. Stoga on nije niti nevina žrtva, a niti je ubijen od partizana, pa je njegovo stavljanje na listu nevinih žrtava uvreda prema svim dokazanim nevinim žrtvama rata.
Pogrešan je cijeli pristup listanja nevinih žrtava ubijenih od partizana i četnika. Povijesničari, ali i državne institucije, trebali bi poticati iskazivanje svih nevinih žrtava, a ne nevino prolivenu krv klasificirati kao da je trgovačka roba koja se koristi u svakakve svrhe.
Sa druge se strane postavlja pitanje ispravnosti postavljanja spomen ploče Juri Francetiću u Slunju, na mjestu njegove pogibije. Povijesno je to (vjerojatno) krivi pristup, jer on nije poginuo na mjestu pada aviona. Jednako tako, postavlja se pitanje kako postupiti u slučaju kad netko želi postaviti spomen ploču poginulom vojniku palih ideologija - nacizma, fašizma, ustaštva, komunizma... Zasigurno je i u tim ideologijama bilo časnih ljudi koji su se protivili izvršavanju određenih ideoloških zamisli, pa su, iako pripadnici tih idelogija, pokušali spasiti što je moguće više života.
Stoga bi kao pokušaj mirenja strana u čijim glavama II svjetski rat još nije završio, mogao poslužiti model podizanja ploča pripadnicima određenih ideologija koji su se svojom žrtom istakli u spašavanju života. Npr. apsolutno sam za to da se podigne ploča npr. nacističkom vojniku koji je cijeli tijek rata proveo u službi osiguranja nekakve zgrade (dakle van ratnih sukoba), a u toku (bespotrebnog) bombardiranja Dresdena spasio deseteke civila pod ruševinama.
Ili, da se podigne ploča pripadniku ustaških ili domobranskih postrojbi koji je ubijen upravo od tih istih ustaša, jer nije htio sudjelovati u ubojstvima civila.
Prije podizanja takvih ploča bilo bi potrebno provesti znanstveno istraživanje, upoznavanje javnosti sa namjerom podizanja ploče putem okruglih stolova, predavanja, kontaktiranja svjedoka... te bi narod u konačnici donio odluku je li suglasan ili ne sa takvim činom. Pri tome namjerno ističem ”podizanje ploče”, jer se pri podizanju kipa onda mora izraditi i znakovlje na uniformi, pri čemu opet može doći do nesuglasica.
To je demokracija! Isticanje razloga za i protiv određene aktivnosti na znanstvenoj i intelektualnoj razini, te prepuštanje narodu da odluči je li za to ili ne, na temelju iznesenih razloga za i protiv.
Jednostrano postavljanje ploče bilo kome za koga se zna da je bio istaknuti djelatnik utopijske ideologije, ili bilo koja jednostrana aktivnost koja drugoga vrijeđa nije demokracija, niti je to primjer slobode govora i razmišljanja. To više sliči komunizmu.