Jesu li (kvazi) poduzetnici krivi za smrt Luke Ritza?

Bijegom od odgovornosti opasno se naginjemo nad provaliju, ne samo neuspjeha protiv eskalacije nasilja, već i nad provaliju društvenog srozavanja, kako po pitanju morala, obrazovanja, marljivosti, privrženosti radu i ozbiljnosti, tako i po pitanju kratke, ali teške riječi - odgovornosti... Ona uvijek mora imati ime i prezime, ne samo u mislu imena i prezimena određene institucije koja je dužna provoditi određene mjere, već je prilikom definiranja određenih mjera potrebno imenom i prezimenom točno definirati osobe, ili funkcije osoba, koje moraju odraditi određeni zadatak, u kojem roku i na koji način. Jednako je tako potrebno decidirano utvrditi susav supervizije provođenja takvih zadataka. Onda kad nije točno utvrđena odgovornost, odnosno tko treba provoditi koji zadatak i sa kojim ciljem, događaju se ružne stvari, poput porasta organiziranog kriminala, nasilja, nezainteresiranosti djece za daljnjim školovanjem...

Nije potrebno samo definirati odgovornost, već je odgovornost sljedeći korak u nizu, nakon definiranja strateških ciljeva, odnosno onoga što se želi postići. Preopširno i preokvirno opravdanje da su u određenom slučaju institucije zakazale, dokaz su nepostojanja strategije, odnosno nepostojanja točno utvrđene odgovornosti.

Tko je kriv za eskalaciju nasilja na ulicama? Pri tom ne mislim samo na zadnje slučajeve ubojstava osoba iz visokog društva, jer je tu problem daleko kompleksniji, već pri tome mislim na eskalaciju nasilja među učenicima, na stadionima, porast ovisnika o drogama, sve manja dobna granica konzumacije alkohola i sve manja dobna granica stupanja u seksualne odnose, porast broja masovnih tučnjava i propucavanja među mladeži... Pri tome mislim i na ubojstvo mladog Luke Ritza!

Odgovor na pitanje tko je kriv jako je teško dati, ali je čijenica da se nasilje među mladima javlja zbog nedostatka kvalitetnog pristupa odgoju djece, razgovoru sa obiteljima, posebno sa djecom iz problematičnih obitelji, nedostatka suradnje među svim institucijama, odnosno nedostatka strategije rada sa djecom i obiteljima. Dobro je što imamo različite udruge koje promiču ravnopravnost među spolovima, prava djece i manjina, prava žena (...), ali nije dobro to što se te institucije i udruge koriste  za vlastitu samopromociju pojedinaca. Nije dobro to što među tim institucijama i udrugama nema kvalitetne koordinacije. 

Tko je, onda, u konačnici, kriv za  porast nasilja i ubojstvo mladog Luke Ritza? Sada ću ja dati odgovor - Institucije. Ne kao mudro izbjegavanje odgovora, već kao zaista dobar odgovor. Nasilje među djecom i mladeži raste zbog toga što se njima nitko kvalitetno ne bavi, što im se nameću nekvalitetni uzori u vidu nogometaša, mafijaša, kradljivaca, lijenčina... Nasilje među djecom raste zbog nametanja TV emisija u kojima se kao ključ uspjeha glorificiraju nerad i glupost . Nasilje među  djecom i mladeži raste i zbog  toga  što djeca i mladi nemaju viziju što bi sami sa sobom i što bi htjeli u budućnosti. Uvjereni da će po završetku srednjoškolskog ili fakultetskog obrazovanja biti osuđeni na nebrigu sustava, pribjegavaju agresivnim metodama iskazivanja svojih kompleksa i svoga nezadovoljstva. Većina prijestupnika završila je nekakve stručne obrtničke srednje škole. Nažalost, te su škole postale sinonim za lako dobivanje svjedodžbe o završenoj srednjoj školi, gdje je osnova školovanja nerad, nekvalitetan odnos prema učenju, nisko motivirani učitelji i u konačnici nezaposlenost.

A to su tako divna zanimanja - tokar, stolar, konobar, autolimar. To su zanimanja od kojih država živi i za kojima će uvijek postojati potreba. Manjak strategije i brige za tom popuacijom dovodi to doga da se potencijalni izvrsni konobari i tokari međusobno ubijaju i tuku. Svemu tome kumuju i TV emisije koje u prvi plan kao uspješne poduzetnike svrstavaju polupismene besposličare kojima je jedini (i najveći) uspjeh u životu to što su sjedili u prvom redu nekakve lokalne modne revije. I zbog tog svog ”uspjeha” stalno su pristuni u medijima kao uspješni poduzetnici. Takve stvari vrijeđaju pojam ”poduzetnika”.

Nametanje ideologije da je nemoguće polučiti nekakav uspjeh ako nisi završio određenu trendovsku školu dovodi do toga da se među određenom populacijom stvara otpor prema sustavu, sve do nasilja. Uspostavljanjem kvalitetnog rada sa tom problematičnom populacijom u vidu njena uključivanja u radni odnos, pružanja prilika za zaposlenjem ili za kvalitetnim samoisticanjem, uvjeren sam, smanjilo bi se stopu nasilja, jer bi ta djeca imala ozbiljnu obvezu rada i zarađivanja. Promoviranjem nogometaša i njihovim primanja, ili sličnih zanimanja (uz dužno poštovanje, naravno) dovodi do osjećaja manje vrijednosti djece i mladeži koja nije talentirana za nogomet, ali je talentirana za posao konobara, tokara, brodara. Taj osjećaj manje vrijednosti, uz manjak ozbiljnog pristupa toj populaciji ključ je za razbojstvo, ubojstva, nasilje.

Žalosti me, u svemu tome, medijsko potenciranje sluačaja Luke Ritza! Da se taj slučaj nije dogodio u vrijeme kada su se dogodila premlaćivanja novinara, managera, i zadnjih ubojstava, i taj bi slučaj prošao potpuno nezapaženo, u to sam uvjeren. Nakon otkrivanja ubojice, nigdje ne možete naći bilo kakav podatak o Luki Ritzu ili problemu zašto dolazi do takvih slučajeva. Dok se o nastupu kvazi poduzetnika na nekoj modnoj reviji raspravlja danima.