Ukinimo sportske suce da nam turizam procvjeta!

Sve investicije u sportske sadržaje, dvorane, infrastrukturu, ljudske resurse, u organiziranje Svjetskog rukometnog prvenstva kao da su potpuno promašene sada kad se naši urkometaši nisu okitili zlatom. Da smo kojim slučajem ipak osvojili zlato, mjesec dana uzastopce pričalo bi se o izuzetnoj taktici, nevjerojatnom talentu i potencijalu naših rukometaša, golemoj snazi tijela i uma našega naroda, prekrasnim dvoranama... Mi se ponašamo po načinu svojstvenom samo nama. Previše subjektivno. Nakon što su rukometaši primili srebrna odličja, svjetsko je prvenstvo i medijski završeno. Kao da nanizane pobjede nisu vrijedne svake, pa i medijske slave.  

Naprotiv, piše se jedino o lošim igrama i krivim potezima. Francuzi još uvijek pišu o strategiji na temelju koje su pobijedili naše ”kauboje”. Francuzi su osvojili zlato jer su kalkulirali u svojim mečevima, dok su naši reprezentativci potpuno odmjereno i suvereno protutnjali skupinama, te je porazu u finalu svakako kumovao i psihički i fizički umor.

Nećemo još dugo vremena biti svjesni što znači srebro na svjetskom prrvenstvu, sa posebnim naglaskom na potencijal koji se reflektira u mladim snagama našega rukometa. Ako se orijentiramo na finalnu utakmicu, treba imati na umu da su Francuzi ipak bili bolji u određenim, usporednim kategorijama igre, poglavito u sustavu obrane. Ali to nije dovoljno dobar izgovor.

Naš se mentalitet bazira na činjenici da je za naše probleme uvijek kriv netko drugi. Premda ćemo tek sporadično za naše probleme sumnjičiti određene, potpuno netransparentne osobe, uvijek će problem biti nešto treće. Već smo u nekoliko medija mogli pročitati da su za poraz Hrvatske u finalu krivi mladi igrači koji su samo na trenutke dobro igrali u utakmicama prije finala, i od kojih je izbornik Červar previše očekivao, te naravno, suci, koji su imali nekakav nalog da Hrvatska ne smije pobijediti u finalu. Naravno, i u jednom i u drugom slučaju postoji doza istine, ali se ipak mora priznati da su najveći krivci za poraz ipak Francuzi, koji su genijalnom taktikom i čuvanjem ključnih igrača do samog finala smanjili mogućnosti bilo kakvog predviđanja francuske taktike. I nema tu ničeg lošeg, Francuzi su u ogromnom naletu snage i talenta, kod nas se pak miješaju iskusne snage i novi talenti, zbog čega je i došlo do sukoba i trzavica u našim redovima, što pak, nitko ne želi prikazati kao mogući razlog pada kvalitete igre u finalu. Kada ponestane obrazloženja, najveći su krivci – suci.

Uvijek su krivi suci. Odnosno, uvijek je kriv neko drugi. Ta se formulacija - netko drugi je kriv - može preslikati na dvije situacije koje su vrlo aktivne zadnjih dana.  Jedna je usko vezana uz rukometno prvenstvo, a to su dvorane u kojima se prvenstvo i odigralo. Odnosno što s njima? Na koji ih način financirati i održavati, obzirom da su fiksni troškovi enormni?

Situacija je očito vrlo alarmantna, obzirom da se već pojavljuju problemi oko načina fukncioniranja dvorane u Zagrebu, koja bi zbog svog položaja, izgleda, broja stanovnika i broja klubova u okolici trebala već odavno biti rasprodana, i to nekoliko godina unaprijed. Ako Zagrebačka dvorana ne može ostvariti prag rentabilnosti, odnosno, ako ne postoji plan kontinuiteta popunjenosti dvorane, kako će onda funkcionirati dvorane u manjim mjestima?

Prema postojećim objašnjenjima, krivac za takvu situaciju su klubovi, koji zbog svjetske krize nemaju dovoljno novaca za plaćanje troškova korištenja dvorana. Krivac su i estradne zvijezde, domaće i strane, koje su preskupe za domaće organizatore, pa će tako dvorane biti uskraćene i za koncerte svjetskih zvijezda. Krivac je i inflacija. Naravno, to je tipično svaljivanje krivice na potpuno banalne sustave. Pravi je  krivac činjenica da i prije izgradnje dvorana, posebice onih najskupjih u Splitu i Zagrebu, nije izrađena strategija njihova popunjavanja. Ako je sport naš nacionalni interes, a borba sportom protiv droge, kako to da ne postoji strategija privlačenja mladih u sportske aktivnosti, pogotovo sada, kada imamo nove kapacitete za to?

To je trebao biti osnovni cilj izgradnje dvorana, posebno onih financiranih državnim novcem i onih najskupljih: odvlačenje mladih od droge. Ili pak stvaranje kapaciteta za npr. ugostiteljske i hotelijerske praktikume i seminare, što je također nacionalni interes, a ne samo za rukometno prvenstvo.

Ista se formulacija može primijeniti i na drugi situaciju - problematiku turizma, što je također vrlo intenzivna tema zadnjih dana. Naime, i u turističkoj se industriji naveliko piše o ekonomskoj krizi kao uzroku smanjene potražnje. Smanjena potražnja za našim turističkim uslugama vrlo se često obrazlaže i činjenicama da obitelji ne mogu putovati dok traje nastava, pa turistička sezona pretaje sa početkom nastave, odnosno početkom rujna.

I to je svaljivanje krivnje na potpuno pogrešna pleća. Naravno da ekonomska kriza i početak nastave utječu na smanjenje potražnje, poglavito u posezoni. Ali to tako traje već desetljećima, pa se postavlja pitanje zašto upravo dvorane nisu poslužile kao model izrade srategije produženja sezone? Zimi, kad nitko ne putuje, putuju sportaši – na pripreme. Jednako tako, i u najvećim su se krizama odvijala sportska natjecanja, tako i sada, što znači da će klubovi i savezi uvijek imati novaca. Zato je jedan smjer produženja sezone upravo sportski turizam, odnosno organiziranje priprema najbogatijih sportskih klubova u našoj zemlji, i to kao dio nacionalne strategije. Uvjeti za to sa novim dvoranama postoje.

Možda treba najprije maknuti suce sa natjecanja. Kada njih ne budemo mogli teretiti za loše rezultate, možda naučimo i u drugim sferama ne teretiti nekog drugog za svoje neuspjehe.