Zanosan Dalibaltayanov klavir

Ruben Dalibaltayan na pozornici koncertne dvorane porečke glazbene škole

POREČ - Ruben Dalibaltayan, armenski pijanist sa zagrebačkom adresom, preksinoć je nastupio u koncertnoj dvorani Glazbene škole Slavka Zlatića u sklopu porečkog Pučkog otvorenog učilišta, gdje je gostovao kao mentor i stručni voditelj trodnevnog seminara za pijaniste »Dani glasovira«.

Dalibaltayanov klavir nije novost na sceni hrvatske glazbene reprodukcije, svoje je dugogodišnje koncertantno iskustvo i priznanja struke s domaćom publikom dijelio, izuzev prilikom solističkih nastupa, u različitim formacijama (klavirski duo sa suprugom Julijom Gubajdullinom i zagrebački Amadeus trio s violončelistom Krešimirom Lazarom i violinistom Leonidom Sorokowim).

Riječ je o pijanistu velikih moskovskih škola, akademije Gnesin (diploma u klasi prof. A. Berngardta) i državnog konzervatorija »P. I. Čajkovski« (magisterij u klasi prof. V. Kastelskog), koji je od 2000. godine djelovao kao pedagog na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a od 2005. to čini pri zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Iz svojeg bogatog repertoara odlučio je za ovu priliku izdvojiti dio naslova iz šarmantnog romantičnog albuma F. Chopina («Nokturno u Fis-duru; op. 15, br. 2«; »Nokturno u f-molu; op. 55, br. 1«; »Etida u f-molu; op. 10, br. 9«; »Etida u h-molu; op. 25, br. 10« i »Poloneza u As-duru; op. 53«), a tim zanosnim tonovima pridružio je one W. A. Mozarta («Sonata u C-duru; KV 330«; Allegro moderato, Andante cantabile, Allegretto) i F. Liszta (Mađarska rapsodija br.6 u Des-duru).

Dalibaltayan ima osobit pijanistički profil, tehnički delikatno i precizno izbrušen, kreativno nesputan i slušatelju privlačan. Također valja izdvojiti njegovu spretnost i lakoću oblikovanja notnih predložaka udaljenih provenijencija, što rezultira motivirajućim štivom za svakog, a posebice mladog slušatelja.

Čini se, naime, da je na koncept sadržaja uvelike utjecala struktura publike, koju su gotovo u cjelini činili učenici porečke škole i polaznici seminara, je on je bio ležeran, upečatljiv, uzbudljiv i odmjeren. Naglasak na Chopinu kao nositelju glavnine koncertne večeri u tom je slučaju također svojevrsna garancija uspješnosti, jer je, u pravilu, inspiracija ljubiteljima klavira.

Njegovi su nokturni, etide i famozna poloneza izazvali baš takvu atmosferu, privukli pažnju i zadržali koncentraciju svakog slušatelja, a Dalibaltayanovom interpretacijom dotakli drugačiju, svježu, istovremeno lirsku i dramatičnu pojavnost.

Mudro je bilo odabrati Mozarta za uvod u jedno takvo iskustvo, dok je Lisztova mađarska rapsodija svečano zaokružila njegovo, sudeći po dugotrajnom pljesku zadovoljne publike, sasvim sigurno dobrodošlo gostovanje u porečkoj glazbenoj školi.

Nuša HAUSER