Svi se čudimo onome što se događa u vodama oko Afrike. Piratske otmice broda! Pa kako je moguće da se u 21 stoljeću događaju piratske diverzije? Kako je uopće moguće da tri civila naoružana karabinima preuzmu supertankere? Odgovor na to pitanje nalazi se u efektu iznenađenja i šoka: dok se ljudi na tankeru orijentiraju na to kako što jednostavnije izvući živu glavu i dok pokušavaju shvatiti što se to zapravo događa, civili naoružani karabinama diktiraju ritam.
Vremenom pomorci počinju slušati naoružane civile zbog toga što se vrlo brz stekne dojam da napadači u potpunosti kontroliraju njihove živote. Premda bi ljudi na tankeru dobrom organizacijom i munjevitom reakcijama mogli razoružati napadače, zbog spomenutog psihološkog efekta kontrole manjine, nitko se ne usuđuje ništa učiniti!
Kako je to moguće?
Stavimo se u slučaj kad sjedite u kafiću, a u kafić uleti manja grupica pijanaca koja sve razbija i maltretira goste. Nitko ništa ne želi učiniti, jer im se nitko ne želi suprotstaviti, niti zna što je sve ta mala skupina spremna u mahnitom stanju učiniti. Premda je u kafiću pedesetak ljudi, a grupicu čini 5 divljaka, ipak ta manja grupa kontrolira onu veću, zar ne?
Dobro, mi smo Hrvati takvi da se volimo hvaliti svojom hrabrošću. To je i istina. Naime, uvijek su Hrvati bili vođe kad se radilo o oružanim reakcijama, te se ne bih čudio da niti jedna skupina pirata ne zauzme niti jedan hrvatski tanker. Ipak mi imamo u sebi taj ratnički gen.
Međutim, i nije baš tako. Nas su mnogo puta do sada napali pirati, poput ovih afričkih, i jednostavno preuzeli naše živote! Ne sjećate se toga?
Sjetite se samo primjera netransparentne privatizacije! Grupica ljudi odjednom se pojavila, preuzela firme, i dok su radnici shvatili što se zapravo događa i u stanju šoka pokušali zadržati svoja radna mjesta, novi su vlasnici preuzeli potpunu kontrolu. Naravno, govorim samo o primjerima u kojima je privatizacija bila poptuno neuspjela i u kojoj su firme uništene, a ne spašene. U stanju potpune psihoze i činjenice da se radnici nisu usudili organizirati, ili nisu imali kvalitetne vođe među samima sobom, firmama su upravljali potpuno netransparentni ljudi koji su brod nasukali na preopasno stijenje zvano – stečaj.
Afrički su pirati, doduše, vođeni nekakvim polovičnim plemenitim namjerama, jer svojim aktivnostim žele skrenuti pozornost svijeta na probleme na afričkom kontinentu i u potpunoj zapostavljenosti jedini izlaz vide u takvim radikalnim potezima. Vjerojatno takvim grupama pirata ipak upravljaju ljudi koji za sebe, a ne za potrebe afričkog naroda ubiru otkupnine, ali ti pirati ipak privlače pažnju na sebe, a time i na položaj afričkog naroda.
Kod naših pirata koji su zauzeli tvornice situacija je vrlo slična: i oni su firme zauzimali zbog svojih kratkoročnih ciljeva, a ne zbog stvarne želje za podizanjem gospodarstva na višu razinu. Ali, ti su pirati svojim taocima nanijeli puno veću bol, jer su napadali svoje vlastite brodove, odnosno brodove svojih sugrađana i susjeda.
Što će se sada dogoditi?
Neće proći puno vremena, a na afrički će kontinent zbog kvazi simpatija ipak doći nekakva velika turistička firma, a sve pod izlikom pomoći afričkom narodu. Zaposlit će afričku djecu, svi će biti očarani dobrim radnim mjestima. U konačnici će kao turističku atrakciju organizirati simulirane igre u kojima će nekakvi pirati napadati brodove na moru. I to će biti svjetska atrakcija, svi će turisti htjeti doživjeti upravo ono što su samo nekoliko godina ranije osuđivali.
Pa to je praksa u svim državama: ono na što se nekada gledalo sa gnušanjem, danas se nudi kao turistička atrakcija, poput soba za mučenje u San Cimignanu, simuliranih morskih bitaka između Španjolaca i Engleza, pa i poznata igra paintball, koja je zapravo rezultat borbi prsa o prsa koja se odvijala u Vijetnamu!
Zašto je to važno?
Zbog toga što se i nama može dogoditi slična situacija – da netko našu povijest prodaje kao atrakciju. Doduše, primjer netransparentne privatizacije ne može se upotrijebiti kao atrakcija poput piratskih napada, ali može nešto drugo što na što smo mi Hrvati gledali sa gnušanjem. Može se dakle dogoditi da u netko drugi, pod izlikom zapošljavanja domaćeg stanovništva i podizanja kvalitete, upotrijebi sve ono čime mi raspolažemo, a zbog čega se sramimo samih sebe. Može se, dakle dogoditi, da netko drugi počne voditi ture turista po Golom otoku, po vojnim kapacitetima bivše JNA na Visu, po partizanskim zemunicama na Petrovoj gori, po podzemnim austrougarskim hodnicima po Zagrebu i po Puli, pa iz toga počne crpiti ogromne profite. A upravo to turisti traže – atrakciju, senzaciju, pozitivna šokantna iskustva. Mi toga iz svoje povijesti imamo na pretek.
Potrebno je samo učiti od afričkih pirata, odnosno iz njihovih piratskih napada. Sve na što sada gledamo sa gnušanjem, vrlo brzo bit će atrakcija. Ili sve ono što se sada događa u Hrvatskoj, bilo pozitivno ili negativno, može se u bliskoj budućnosti iskoristi u turističke svrhe. Poput npr. prve vojne baze NATO-a u Hrvatskoj, raznih bitaka iz Domovinskog rata. Sve je to u perspektivi ogroman turistički potencijal. A mi se takvih potencijala gotovo sramimo.
Pitanje je samo koliko smo spremni svoje slabosti iskoristiti kao svoje prednosti u sadašnjosti i budućnosti. Jer, to zapravo rade i pirati: svoje slabosti – npr. divljaštvo, iskorištavaju kao svoje prednosti u preuzimanju tankera.
To rade svi uspješni sustavi – svoje slabosti iskorištavaju kao prednost.
Zlevak