Maystor na biciklu, a Yamaha na boku

Tacho marljivo broji prijeđene kilometre

Današnji je dan započeo sunčanim buđenjem u Cresu, ali se nije nastavio u previše prazničkom tonu. Doduše, nedjelja je svojevrstan praznik, ali ono što sam si priuštio nakon više desetljeća moto-uljudbe stvarno nije predmet slavlja.

Nakon napornog jučerašnjeg dana, budilica nas je probudila u 9 sati ujutro. Lagano smo se počeli pripremati za naporan uspon iz Cresa prema trajektnom pristaništu Merag iz kojeg bismo trajektom izveli skok u Valbisku na otoku Krku.

Znate li što je tlakovac? Ona podloga za parkiralište od betona, sa rupama u formi popularnih "osmica". Podloga savršena za parkiranje automobila, ali ne i teškog motocikla. Usprkos silnom iskustvu, postavio sam motocikl na centralnu nogaru i nakrcao ga opremom upravo na tlakovcu: dvije teške bisage na stražnjem sjedalu, tank torba na rezervoaru, kofer na zadnjem nosaču, i kao desert, 15 kg teška olovna baterija za našu popularnu "Tovaricu" koju jaše Maystor Žan.

Sve je složeno baš kako treba, ostao je samo jedan lastik za dotegnuti. Upotrijebljena snaga za tu radnju bila je dovoljna da Yamahu pomakne toliko da jedna strana nogare sklizne u rupu, a cijeli se motocikl prevrne na desni bok. Došlo mi je da zapalim cigaretu, što uredno ne radim već više od dvije godine.

Ne, nedjeljno jutro definitivno nije počelo dobro. Ipak, od štete smo evidentirali samo slomljenu ploču nosača kofera, oguljeni žmigavac, savijeni crashbar (za neupućene: komad metala koji osjetljive dijelove motora i plastike štiti od težih oštećenja). Velika je sreća da je 260 kg motocikla i oko 50 kilograma opreme sletjelo na tlakovac bez 120 kilograma svog vozača. Dodatno nas je razveselila činjenica da je glavninu udarca podnijela desna bisaga.

Nakon što smo Maystor Žan i ja muški zapeli i podigli prevrnutu prasicu, osjetio se miris benzina, prednja je kočnica malo "pobudalila", ali se sve sredilo nakon paljenja motora i prijeđenih prvih nekoliko desetaka metara. Četiri Yamahina cilindra ispočetka su malo kašljucala, a iz auspuha je dimilo, no... sve je dobro ako se dobro svrši.

Jutros sam na sebe obukao majicu sa natpisom "Maja za delati škifo". Dobro sam počeo.

Nakon što smo se u turističkog agenciji prijavili i platili račun neposredno prije polaska (ovdje turistička agencija radi do 19 sati navečer, pa smo sinoć zakasnili!), sjeli smo u kafić na rivi i popili odličnu kavu, dok su nam vodu natočili u šašave, nagnute čaše.

Usput, espresso kava na Cresu je odlična, baš kao i u pizzeriji - baru Valbenz u trajektnom pristaništu Valbiska. Tu smo, naime, parkirani već dva sata, jer nam sljedeći trajekt za Rab kreće u 15:30 sati. Makar, već smo počeli brinuti oko toga da ćemo ovdje možda i prenoćiti, jer do polaska trajekta imamo još samo 45 minuta, a poslovnica Split-Toursa još nije otvorena.

Odmah na izlasku iz Cresa, Maystor Žan je junački napao dva i pol kilometra uzbrdice prema rasksnici koja vodi u Merag, ali ako je nakon toga očekivao olakšanje u vidu lakše dionice puta, grdno se prevario: to je bio tek uvod u dva i pol kilometra uzbrdice prema kojoj je ona naša, Plominska, prava dječja igra. Radi se, naime, o osam postotaka nagiba od kojih se i utreniranim biciklistima zapjeni krv u žilama.

Nakon uspona na tristotinjak metara nadmorske visine uslijedio je jednako tako vratolomni spust. Ali, samo kao uvertira u sedamsto metara paklene uzbrdice na kojima bi naš Maystor bez pomoći baterije vjerojatno morao gurati svoj bicikl. Taj je posljednji napor baš hrabro izdržao, iako sam ja već bio spreman gurati ga uzbrdo ukoliko zatreba.

Nakon toga uslijedila je jurnjava na trajekt u kojeg smo uletjeli u posljednji (ali doslovno: posljednji) čas, te se ukrcali kao dva posljednja putnika sa dva zadnja vozila koja su stala u prenakrcani trajekt za Valbisku.

I tu sad, eto, u Valbiski sjedimo već satima. Prvo smo pojeli solidne pizze na terasi, nakon čega je udarilo sunce. Simpatična konobarica je našu molbu za spuštanjem tende otklonila jakim argumentima: tenda je puna kišnice, pa nam može udovoljiti ako želimo tuširanje. Zato smo se preselili u ugodnu unutrašnjost lokala, za stol sa dvije utičnice u koje smo upiknuli punjače svojih laptopa.

Svako malo se čudim zašto me ljudi gledaju i smijulje se, a onda se sjetim da je to zbog natpisa na majici.

Još 25 minuta do polaska trajekta. Maystor Žan je na moju opasku o tome da ured za prodaju karata još nije otvoren samo trznuo kutem usana i vjerojatno me ni najmanje ne doživljava. Možda zato jer piše sutrašnju kolumnu? Hm, vidjet ćete već sutra, uz prvu kavu na poslu.

Sad polako krećemo sa vraćanjem hrpe stvari koje smo iz kofera i bisaga preselili u pizzeriju. A i račun treba platiti. Do slušanja.

Sat i pol vožnje trajektom

Treba biti snalažljiv pa pronaći zanimaciju tijekom sat i pol vožnje trajektom. Paluba je dosadna jer je gotovo prazna, osim našeg motocikla i bicikla, ukrcala su se samo još dva kampera iz kojih je izašlo nekoliko odraslih i cijeli čopor djece.

Malo sam se ukiselio od sjedenja u Valbiski i rado bih protegnuo noge ili napravio đir motorom, ali besmisleno je voziti se motorom po par stotina kvadrata palube, a i sumnjam da bi mi posada to dozvolila. Zato sam se zavukao u klimatizirani prostor salona na trajektu imena "Nosač" koji se uvelike razlikuje od trajekata na kakve smo navikli, uglavnom pod zastavom "Jadrolinije". Iako još apsolutno nikad nisam naišao na pomorce i pomoćno osoblje trajekata koji nisu bili ugodnog raspoloženja i koji nisu uvijek spremni pomoći, na ovom se brodu ipak osjeća dašak "onog nečeg posebnog". Možda je to zbog manjeg broja putnika, ili je razlog neki drugi, ali osjeća se nekakva familijarnost i prijaznost.

I kapetan broda se zainteresirao za našu priču o vožnji biciklom do Dubrovnika, te nam ponudio da dođemo na most ukoliko poželimo ponešto snimiti, ili doznati. Iskoristio sam tu mogućnost do krajnje mjere, razgovarajući sa barbom do pred samo uplovljavanje u luku Lopar.

Maystor žan u međuvremenu uživa na palubi trajekta, sa vjetrom u kosi, pripremajući se za još ponešto napornih kilometara pedaliranja od Lopara preko Supetarske Drage do Raba.

Ja ću još malo odabirati fotografije za objavu uz ovaj današnji izvještaj i Maystorovu kolumnu, budući da smo već daleko i od GSM signala, a kamoli od UMTS-a koji nam je potreban da slike na internet stignu u koliko-toliko razumnom vremenu.

Zato ćemo se prepustiti uživanju uz domaću glazbu sa radija, redom melodije koje su se u eteru pojavile zaslugom emisije tipa "želje i pozdravi" u kojima si, budući da je nedjelja, hrpa ljudi čestita ulaske u bračnu luku, 30 godina plovidbe na zajedničkom bračnom brodu, rođendane, imendane. A more je počelo valjati, ali domaće šlagere nije pretvorilo u izvedbu Rigoletta.

Fotografije