Med topi suvišne kilograme, tvrdi dr. Rodoljub Živadinović, liječnik, dobar poznavatelj pčela i pčelarstva te urednik časopisa »Pčelar«, koji izdaje Savez pčelarskih organizacija Srbije. On je svojim navodima pobudio zanimanje ne samo pčelara, već i šire javnosti. Neka nam je stoga dopušteno da njegove riječi slobodno interpretiramo u uvjerenju da će njegove postavke zanimati veliki dio naših čitatelja.
Valja, naime, konstatirati da u većini europskih zemalja, u Americi, a i u ostalim takozvanim razvijenim zemljama, ima sve više ljudi koji pate od viška kilograma. To i nije neko čudo ako znamo da se ljudi sve manje bave fizičkom aktivnošću, a da se pritom neadekvatno hrane - hranom s puno praznih kalorija koja ne sadrži dovoljno vitamina, mineralnih i drugih čovjeku potrebnih tvari. S obzirom na to da ljudski organizam osjeća da mu te tvari nedostaju, ljudi jedu sve više hrane kako bi ih dobili ili koriste kemijski proizvedene vitamine i druge preparate da bi nadoknadili ono čega u hrani nema.
No, sve što organizmu treba nije moguće nadoknaditi raznim preparatima. Potrebno je da su hranjive tvari međusobno povezane u određenim omjerima uz koje su vezane i tvari u tragovima, a uz koje često idu i živi enzimi, a toga ima samo u kvalitetnoj hrani, a ne u kemijski proizvedenim sredstvima. Stoga su uzaludni svi dosadašnji napori farmaceutske industrije da napravi preparate koji će omogućiti da gojazni ljudi na lak način smršave bez bojazni da će to narušiti njihovo zdravlje.
I sada se pojavljuju dr. Živadinović i niz drugih uvaženih liječnika koji na znanstvenim skupovima širom svijeta tvrde da se može smršaviti uz pomoć meda. Paradoksalno, zar ne, kad je općepoznato da je med visokoenergetska hrana, namirnica s mnogo kalorija od koje bi tjelesna težina trebala samo rasti, a ne opadati.
Ipak, stvari izgledaju nešto drukčije ako razmotrimo fiziologiju, odnosno djelovanje meda od trenutka kad ga unesemo u naš organizam. Med se uglavnom sastoji od dvaju jednostavnih šećera - glukoze i fruktoze. Kad, recimo, pojedemo žlicu meda, šećeri iz njega putem probavnog sustava dolaze u jetru. Fruktoza se u jetri pretvara u glikogen koji se može pretvoriti u glukozu ako padne razina šećera u krvi, odnosno ako u krvi u određenom trenutku glukoze nema dovoljno. Inače, on ostaje kao rezerva u jetri. No, ne samo to. Fruktoza u jetri aktivira enzim koji joj omogućuje da apsorbira mnogo više glukoze no što joj je potrebno i što bi činila da nema fruktoze. Tako jetra prikupi višak glukoze iz krvi i sprječava nagli skok razine glukoze u krvi. Stoga se fruktoza iz meda može smatrati regulatorom ovog šećera-glukoze u krvi. Riječ je o, kako ga liječnici i znanstvenici nazivaju - »fruktoznom paradoksu«.
Neprestano variranje razine šećera u krvi dovodi do stresa zbog čega krv luči hormon adrenalin u većim količinama, što utječe i na metabolizam, pa uz ostala oboljenja slijedi i gojaznost. Stabilizacija razine šećera u krvi, međutim, omogućuje organizmu da se oporavi, proizvodi anaboličke hormone, koji, između ostalog, sagorijevaju masti i sudjeluju u reguliranju šećera u krvi. No, kako su ispitivanja pokazala, nije svejedno ni koliko meda jedemo, a ni kad ga uzimamo. Dakako da ni s medom ne valja pretjerati i unijeti suviše kalorija koje bi organizam morao negdje pohraniti. Za odraslog čovjeka dovoljna je jedna žlica meda, i to upravo navečer, prije spavanja. Pokazalo se, naime, da se tada, tijekom sna, na poticaj žlijezde hipofize luče oporavljajući hormoni koji pomažu sagorijevanju masti. Ustanovljeno je, a to je vrlo važno, da se pritom troše samo tjelesne masne naslage, a ne i masno tkivo mišića koje se i mora tu nalaziti.
Mirta BLAŽEVIĆ
Pri istraživanjima kako med djeluje na gojaznost došlo se i do jedne zanimljive spoznaje. Znanstvenici su se upitali zašto bi gojazni ljudi trebali uzimati baš med, kad fruktoze ima i u industrijski proizvedenom invertnom šećeru ili nekim drugim preparatima. Pokušali su svojim ispitanicima davati takve preparate, no rezultata nije bilo. Na topljenje kilograma djelovala je samo prirodna fruktoza koja se nalazila u medu. Slično je djelovala i fruktoza iz voća i povrća, no budući da je tu ima znatno manje nego u medu, i rezultati su bili vrlo spori.