Zašto ste nam skrivali Tomizzu? (Šćika na šćiku by Davor Šišović)

Piše Davor ŠIŠOVIĆ

Mlad čovjek svijet otkriva, između ostalog, i iz knjiga. U školi, prvo osnovnoj a zatim i srednjoj, razvija se, iako mnogi i davnašnji i današnji klinci to prije doživljavaju kao nametanje, kultura čitanja, koja se u životu svakog pojedinca ne zadržava jednako dugo. Mnogi će, nažalost, već odmah nakon što završe školu odbaciti knjigu kao medij učenja o životu, bez obzira o kakvim je knjigama riječ. Nije to ništa strašno ni nenormalno, događa se i drugim ljudskim umijećima i sklonostima. Koliko je samo djece, koja su u svome školovanju bila dobri sportaši, pobjeđivali na školskim, gradskim županijskim i državnim natjecanjima, nakon završetka školovanja zapostavilo svoje sportske talente; koliko li samo djece prekrasnoga glasa, odgojenoga u školskome zboru, bendu, klapi ili osnovnoj glazbenoj školi, nakon završetka školovanja nikad više nije zapjevalo pred publikom?

Malobrojni će, srećom, (vratimo se knjizi) i dugo nakon školovanja, čak i ako ih studij ili budući posao odvedu daleko od svijeta prikovanog za knjige, zadržati naviku, želju ili strast čitanja. I nekad, kao i danas, epitetom »načitan« odavalo se priznanje čovjeku koji čita i kad ne mora, takve karakterizacije naravno dolaze od ljudi koji ne čitaju ili čitaju relativno manje od onog »načitanog«, ali reći nekom da je »načitan« gotovo je uvijek kompliment, pogotovo kad taj »načitani« nije čovjek od kojeg bi se očekivalo da bude načitan, kad nije neki profesor, već, recimo, običan radnik, šalterski službenik, poštar, ugostitelj ili bilo što drugo.

Ljudi koji »čitaju« mogu se razumjeti u mnogim životnim situacijama relativno bolje nego oni koji ne čitaju; čak i kad su u stjecajem okolnosti suprotstavljenim taborima, kad su neistomišljenici. S druge strane, nije rijetkost da se ljude koji su u javnosti iskrsnuli zbog nekih svojih grubih osobina ponekad slučajno, uzgred razotkrije i kao nekulturne, primitivne, »nenačitane«. U našoj društvenoj, kapitalističkoj i političkoj stvarnosti takvih ljudi, koji kulturu poznaju jedino preko jogurta, ima relativno dosta, a svaka njihova javna riječ o nekoj kulturnoj temi počesto se doživljava, i zatim prepričava, munjevito se šireći usmenom predajom ili cyber spaceom, kao groteskni vic. Jedan takav čuo sam sasvim nedavno: pitali jednog kandidata hoće li, ako pobijedi, donirati nešto za »Malu Floramy«; a on je, potpuno nesvjestan što izgovara, uzvratio protupitanjem: »A šta je maloj?« Naravno, taj vic odnosno ta istinita anegdota nije smiješna svakome. Bit će smiješna onima »načitanima«. Onima drugima - neće.

Spomenuo sam sport i glazbu kao mladenačke talente koji se, zajedno sa sklonošću knjizi, u odrasloj dobi počesto gube; no knjige su u cjelokupnoj našoj kulturnoj povijesti imale i ponešto drukčiju sudbinu, bile su podložnije ideološkim diktatima. Sa sportom to nije bio slučaj: načelo u zdravom tijelu zdrav duh prihvaćano je od svih ideologija zato što je bilo integrirano u odgoj budućih vojnika. S glazbom je ipak bilo problema, jer su neki trendovi i glazbeni pravci, pogotovo oni s početka druge polovice 20. stoljeća, često bivali i ideološki etiketirani (pitajte svoje starije da vam kažu nešto o »lovu na čupavce«), sve dok njihovo masovno prihvaćanje kod mladih generacija naprosto nije postalo nemoguće spriječiti ni nadzirati bilo kakvim odgojnim ili represivnim sustavom (Pazinci se sjećaju da je čak i pazinsko Sjemenište imalo učenički rock-band).

Ali kod knjiga, tu je mogućnost kontrole što mladi čitaju bila puno veća, i puno se zdušnije provodila. Institucija školske lektire, dakle popis naslova što bi ih svaki školarac svoje generacije morao pročitati u tekućoj školskoj godini, ni u jednoj od država što su opstajale na ovim prostorima nije se sastavljao bez ideoloških upliva. Ne zavaravajte se, ni danas nije drukčije.

Kako se lektira morala čitati, među djecom se u odnosu prema tim knjigama s obaveznog popisa uglavnom nisu mogli prepoznavati budući »čitači«. Oni su se prepoznavali po knjigama koje čitaju izvan lektire, koje u školskoj ili gradskoj knjižnici biraju svojom voljom. Naravno da su ih najčešće birali na osnovu preporuka svojih prijatelja, vršnjaka; sljedeći su na rang-listi vjerodostojnih preporučitelja bili školski knjižničari (tim bolje bilo je ako je riječ o nastavnicima koje učenici-čitači ne susreću u nastavi), puno rjeđe se čitalo po preporuci nastavnika ili profesora; a roditeljski je upliv tu vjerojatno bio najmanji, osim od onih koji su i doma imali nešto knjiga. Ovisno o uzrastu, raznom se literaturom bogatio dječji ili mladenački svijet, od avanturističkih romana u starijoj osnovnoškolskoj dobi, do recimo Kafke ili južnoameričkih fantastičnih realista poput Borgesa ili Marquesa u srednjoškolskoj.

Tri su desetljeća prošla otkako sam ja kročio u srednju školu, i nekako je baš moju generaciju zadesilo objavljivanje hrvatskog prijevoda romana »Sto godina samoće« Gabriela Garcije Marquesa. Taj nas je roman oduševljavao tada, kao što oduševljava i današnje generacije, svatko tko se smatra »načitanim« baš će taj roman svrstati među deset najboljih romana ikad pročitanih. Na mom osobnom popisu top-deset najboljih ikad pročitanih romana je i jedno djelo vrlo, vrlo slično Marquesovom, po ugođaju, po dojmu, po potresnosti i po literarnome jeziku što u svijesti ostaje za svagda. Riječ je o romanu »Bolji život« Fulvija Tomizze, istarskoga pisca kome se u čast ovih dana u Umagu, Kopru i Trstu održao još jedan u nizu kulturoloških skupova što nastoje rasvijetliti uzajamnost života i književnosti u ovom našem poviješću i granicom trajno uzdrmanom zavičaju. No, »Bolji život« mi nitko nije preporučio dok sam išao u školu, iako je tada već bio preveden na hrvatski i objavljen kod nas. Otkrio sam ga tek kasnije. Ne znam kome bih uputio ovo pitanje, ali moram ga postaviti, nadajući se da se takvo što danas ne događa: Zašto ste nam skrivali Tomizzu?