Koliko traje 15 minuta?

Iza nas je još jedan Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Proslavljen je u cijeloj državi na svečan način, dostojanstveno i sa pijetetom. Gotovo onako kako i spada. Neradni je dan, pa svečanost postaje još intenzivnija.

Svatko je taj dan proslavio onako kao je najbolje znao i htio. Većina nas se na taj dan odmarala od poslovne rutine, prisjećajući se tog 5. kolovoza 1995. kad smo čuli vijest da su pripadnici Hrvatske vojske oslobodili Knin. Možda je otada prošlo premalo vremena da bismo shvatili pravo značenje tog datuma. Možda ćemo pravo značenje shvatiti tek za petnaestak godina, ali samo ako mlađe generacije koje nisu direktno sudjelovale u događajima taj dan budu slavile jednako gorljivo kao one koje su u akciji „Oluja“ sudjelovale.

Zasad taj dan svatko od nas slavi na sebi svojstven način.

Postavlja se pitanje slavimo li mi taj dan dovoljno kvalitetno i uz dovoljno poštovanja prema žrtvama? Premda je u jeku vrhunac turističke sezone, postoji dovoljno onih koji nisu vezani uz turizam, te im je taj dan slobodni dan. Postoji, dakle, dovoljno ljudi koji taj dan ne rade, pa zašto je onda broj ljudi koji su prisustvovali simboličnom polaganju vijenaca na grobove poginulih Istrijana u Domovinskom ratu i u samoj akciji Oluja mizerno malen?

Neki su od nas zasigurno imali objektivne razloge koji su ih spriječili u nakani da dođu. No, polaganje vijenaca traje najviše 15 minuta. Možda bi taj mali znak pijeteta sve nas učinio plemenitijima i ispunjenijima, ne nacionalnim nabojem već jednostavnim osjećajem da smo učinili nešto dobro, zahvalili onima koji su se žrtvovali za nas.

Opravdanje se može naći u činjenici da mi te ljude koji su poginuli nismo poznavali, pa se ni ne osjećamo dužnima položiti im vijenac na grob. No, jesu li ti junaci poznavali preostalih četiri i pol milijuna građana Hrvatske za koje su dali svoje živote? Jesu li se junaci iz Poreča, Vrsara i Funtane pitali poznaju li ostalih 20.000 ljudi sa bivše općine Poreč za koje su dali svoje živote? Mene nisu poznavali, a nisam se niti jednom poklonio njihovoj žrtvi.

Pitanje je: čini li me to manje Hrvatom?

Naravno da ne čini, ali me to ne čini ni zahvalnim Hrvatom. A život se sastoji, barem onaj kojem svi težimo, od jednostavnih riječi "molim, hvala, izvoli, oprosti".

Nismo poginulim junacima rekli „hvala“, a „molim“ i „izvoli“ su oni nama rekli u tišini. Rekli su „izvoli“ onda kad su se žrtvovali i „molim“ zato jer se u nama možda krije trunka zahvalnosti.

Hajde da im sljedeće godine kažemo barem „hvala“, a za sve dosadašnje trenutke nezahvalnosti recimo im „oprostite“.

Ne moramo, naravno, vješati zastave po prozorima. Dovoljno je zapaliti svijeću, neka poginulim Porečanima, Vrsaranima i Funtanjanima u čast gori barem 5 minuta.

Upravo se u našem odnosu prema poginulim junacima ocrtava srž licemjerja mnogih od nas prema akciji „Oluja“, odnosno Danu pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Na taj se dan, naime, na svim radio postajama vrte domoljubne pjesme, na TV-u se prikazuju razne emisije i arhivske snimke posvećene akciji „Oluja“ i ponajviše ulasku hrvatske vojske u Knin. Sve vrvi od velikih riječi, detaljnih analiza akcije i hvalospjeva.

No, nešto nam u svemu tome promiče, a to su poginuli junaci.

Tek se ovlaš spomene brojka poginulih u toku akcije Oluja, koja varira od 220 ili 250 pa sve do 128, kao da su to tek statistički podaci u čijem je zbroju netko zaboravio zbrojiti prvi red sa drugim.

Prošlo je 14 godina. Kad bi se svake godine spomenula imena samo 18 poginulih, što traje oko dvije minute, do sada bi bili spomenuti svi poginuli. Emisija od dvije minute možda bi te obitelji učinila ponosnijima i mirnijima.

No, u emisijama se prikazuju interviewi sa visokopozicioniranim osobama iz raznih miljea i svi oni iznose svoje mišljenje o akciji. To je, naravno, potrebno, ali zašto se nitko ne sjeti barem jednu emisiju posvetiti jednoj od obitelji pogunulog branitelja u akciji „Oluja“? Zašto je njihovo mišljenje manje važno od mišljenja dužnosnika koji je bio dovoljno daleko od prve crte bojišta da mu se ništa nije moglo dogoditi?

Ja bih volio čuti i tu verziju priče. Verziju u kojoj je „Oluja“ odnijela nečijeg oca, brata, mamu, sestru, barbu, nečijeg djeda ili sina, verziju u kojoj je „Oluja“, premda potpuno opravdana, tek još jedan nastavak rata koji ipak odnosi ljudske živote. Verziju u kojoj se nalazi netko tko nema lijepe uspomene na „Oluju“. Verziju u kojoj je Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, premda najponosniji dan, u obitelji ujedno i najžalosniji. Verziju u kojoj se otac možda i vratio živ, ali svojoj djeci mora objasniti zašto se budi noću, zašto ne može spavati, zašto pije neke tamne i opasne tablete, verziju u kojoj otac nastoji potaknuti djecu da daju ljubav, a ne da šire mržnju.

Volio bih čuti što djeca poginulog branitelja imaju reći kad se na komemoraciji u čast njihova oca pojavi tek 5 ljudi. Volio bih čuti što djeca poginulog branitelja imaju za reći kad neki novinar napiše da se djeci poginulih branitelja trebaju ukidati prava jer ih imaju dovoljno. Volio bih čuti što djeca poginulog branitelja imaju reći kad se u sjećanju na „Oluju“ spominju tek oni koji su ostali živi.

U njihovim životima više nikad neće biti mjesta, prostora mi vremena da kažu "tata". To je luksuz kojeg većina nas nije niti svijesna, a djeca poginulih branitelja sa time moraju živjeti cijeli život.

15 minuta potrebnih za obavljanje protokolarnog polaganja vijenaca traje vrlo kratko: samo 15 minuta. Možda će tih naših kratkih 15 minuta ljudima koji ostaju iza poginulih junaka patnju učiniti kraćom za 15 minuta, jer će znati da nisu sami u svojoj boli.

Zlevak