Istra vs. Toscana – part two

Na kraju prvog dijela reportaže, napisao sam „kad se vratim u Istru“, ali još se ne vraćamo. Lijepo nam je u Toscani. Dobro se snalazimo i uživamo u komociji i udobnosti koju nam pruža kamper. Ali...ima i jedno „ali“.

Stižemo do gradića St. Gimignano. Na vrhu je brda sa bezbroj kulica koje strše nad kamenim kućama raznih oblika. Jedino čime zaostaje za našimbiserima od malih gradića je boja kamena. Onako... smeđkastosiva, kao i zemlja iz koje je vjerovatno vađen.

U čemu je ono „ali“ od maloprije... Gradić je smješten na vrhu brda i okružen je zidinama. Za ono vrijeme bio je sigurno napredan i moderan. Ali, njegovi kreatori sigurno nisu mogli ni zamisliti da će jednog dana horde furešti dolaziti da se dive tom čudu njihovog truda. Još je sigurnije da nisu mogli zamisliti da će ti isti furešti dolaziti vozilima većim od konjske zaprege kao što je npr. naš kamper. Automatski vam se nameće i rješenje onoga „ali“.

Gdje parkirati takvo vozilo? Jedino što su nasljednici kreatora mogli napraviti jest da postave desetke znakova za zabranu parkiranja i angažiraju moderne „anđele“ za kontrolu provedbe istih zabrana, sa sankcijama u vidu valute koju Kreatori također nisu mogli niti zamisliti.

Zato pratimo znakove koji upućuju na parkiralište za autobuse i kampere i završavamo na susjednom brdu, 3 km dalje!

Sjajno! Za odustati od obilaska Ali, bonus odustanka razgleda iskoristili smo već u Sieni. Vraćamo se prema gradu i, da opravdamo epitet „Balkanaca“, nalazimo parkiralište za aute, gdje bahato zauzimamo prostor za 4 vozila. „Ne bute vi mene......“, smo naučili u Zagorju.

Rizik se isplaćuje, jer tko ne riskira – taj ne profitira! Gradić je presladak, sa autentično popločanim ulicama i pun šarenih butigica u kojima se prodaju autentični suveniri ručne izrade na osnovi, pogađate, vina, maslinova ulja, lavande... Drvene konjiće i čaplje nismo pronašli.

No, zato Chianti Santo jesmo! I opet po pristupačnoj cijeni koju neću odati, da me naši podrumari ne zamrze.

Pada mrak i plativši parking po cijeni za jedan automobil(!) odlazimo put Firenze.

Vozimo se sporednim, regionalnim cestama, a obzirom da je već mrak, umjesto famoznog zvijezdanog, toscanskog neba, promatramo desetke svijetlećih reklama agroturizama po okolnim brdima. Tek tad smo dobili osjećaj koliko je to turistički jaka regija.

Stižemo u Firenzu. Puno je veća nego sam mislio. 400 000 stanovnika! Zaustavivši se na jednoj benzinskoj stanici dobivamo informacije i mapu koja će nam pokazati put do autokampova u gradu . Nema ih puno, ali onog kojeg smo zbog dobre lokacije odabrali nije baš jednostavno naći. Ali, ljudi su susretljivi, a talijanskog ponešto znamo. Nakon otprilike sat vremena potrage, u aveniji Michelangelo nalazimo kamp Michelangelo. Premda je već ponoć, ljubazno-pospani recepcioner nas prima u kamp. U njemu je mirno, ali sa svih strana dopiru zvukovi lude noćne zabave. Negdje oko 2 sata sve se stišava i mi tonemo u zasluženi san.

Tek smo ujutro vidjeli gdje se nalazimo: kamp je smješten na uzvisini, sa druge strane rijeke Arno, a od starogradske jezgre je udaljen nekih 1km zračne linije (makar smo kasnije uvidjeli da je cijeli grad „starogradska jezgra“). Iz njega je prekrasan pogled na cijelu Firenzu zbog čega ga, kao i zbog dobre opremljenosti svim potrebnim sadržajima toplo preporučam. Nalazi se u starom masliniku preuređenom u kamp, što niti jedna maslina nije „glavom“ platila. Štoviše, kamp nudi smještaj u bungalov-šatorima, nastambama koje sam prvi put vidio. Radi zaštite samih maslina, bungalovi imaju tvrde stijenke (kao drvena kuća), a krovove od platna, da se krošnje maslina ne oštećuju!! Aaa?? Kod nas bi vjerovatno napravili bungalove na kat!

Za razgled grada iskorištavamo naša pomoćna vozila – bicikle! I to nam je bio pun pogodak! Jer, Firenza je velika i ima se u njoj što vidjeti!

A onaj 1 km zračne linije do centra pretvorio se u 5-6 km zemaljske linije. Plus desetak po gradu, plus natrag... cca 20 km. Tko bi to prepješačio!?

Ovako smo sasvim ležerno razgledali taj prekrasni grad pun skulptura i građevina kojima su autori i stanovnici bila poznata imena iz povijesti kao Dante Alighieri, Michelangelo, Leonardo da Vinci, Gallileo Galilei, obitelj Medici... Malo su nam doživljaj pokušali omesti grmljavinski pljuskovi koje smo elegantno izbjegavali ispijajući espressa pod tendama mnogobrojnih kafića. Cijene su otprilike kao kod nas. Tenisice koje smo kupili djeci čak i jeftinije. Jedino nam je ručak u restoranu blizu kampa izbio ono što smo u šopingu uštedili - ali je bio ukusan!

Kasno popodne vraćamo se u kamp. Iscijedivši svu toplu vodu iz sanitarija i dopunivši zalihe u spremnicima kampera opraštamo se od ove super lokacije i nastavljamo put prema termama Olimje u Sloveniji, što je naše naredno odredište (barem tako moji suputnici misle!)

Da bih upotpunio ovu turneju, a za dječiju radost, dolaskom u Modenu, odabirem smjer Verone i nakon dvoipolsatne vožnje četverotračnim autoputem parkiram kamper na parkiralištu ispred – Gardalanda! Klinci ne kuže gdje smo. Ulazak u kamp kod parka nam nije uspio jer je već pola noći, a ljubazni nas portir upućuje na malo parkiralište na ulazu u kamp, uz napomenu da je on budan cijelu noć i da smo tu potpuno sigurni.

Noćenje.

Jutro započinje dječjom vriskom nakon otkrića gdje se nalazimo. Kako se po jutru poznaje dan, tako se dan i nastavio... uz vrisku naše i još stotina druge djece. Petak je, ali je svejedno gužva. Ipak, ne tolika da nismo uspjeli izdivljati gotovo sve Gardalandove sadržaje.

Oko 19 sati, nakon što nam je mamica spremila deluhe klopu, krećemo prema Sloveniji. Oko 2 ujutro uparkiravam kamper u kamp Termi Olimia.

Umor i rominjanje kiše koja je počela padati tjeraju me u duboki san. Ujutro se budimo, kiša i dalje pada. Nakon sinoćnih +37C u Gardalandu, budimo se na + 8C! Nije za kupanje, a kiša koja je u međuvremenu prestala padati pušta nas da opet iskoristimo bicikle u svrhu razgleda okolice.

Nakon vožnje, kamperom odlazimo do obližnjeg Jelenskog grebena gdje klinci uživaju u društvu jelena koje tu uzgajaju. Posjetili smo i malu tvornicu čokolade i šumu Čarovnice, vrlo zanimljivo mjesto i za odrasle i za klince.

Kasno poslijepodne krećemo za Zaprešić jer moramo, teška srca, razdužiti našu mobilnu kuću. U Hrvatsku preko Sutle prelazimo kod Kumrovca .

Vozeći se prekrasnim Zagorjem konstatiramo da će ono biti jedno od naših budućih odredišta. Zbilja lijep kraj.

Na kraju rezime: Istra vs.Toscana!? Napravite vi 2500 km i donesite svoj zaključak, a od mene samo ova poruka: „SVUGDJE JE LIJEPO, ALI KUĆI JE NAJLJEPŠE“ stara je narodna.

Pozdrav od Maystora lutalice i njegova lutayućeg tima