Dan 6. Trapani - Prizzi

Ujutro odlična kavica, još bolji brioš i sa razglasa obavijest da se bližimo Trapaniju koji nas dočekuje kako i dolikuje Siciliji: sirene, psovke, vrućina, gužva….egzotika!

Nailazimo na dućan sa moto opremom i uzimamo par sitnica koje nam nedostaju, tankamo i GAS! Već sa prvim kilometrima Sicilija me počela osvajati. Kao prvo, autocesta za Palermo se ne plaća, a ono što se sa nje može vidjeti je nešto sasvim drugačije od dosad viđenog.

Isto su to brda, ali ne kao onako divlja kao na Sardiniji, već kultivirana. Visoka su, ali ne tako strma da se ne mogu obrađivati. Otprilike to izgleda kao da gledate neki poljoprivredni kvart na Google Earthu. Hrvatski grb u žuto-zelenoj kombinaciji.

Vjerujem da je fama o siromašnoj Siciliji priča starijeg datuma jer, ako je istinita isto tako stara priča da Slavonija može hraniti pola Evrope, onda Sicilija može hraniti pola Afrike.

Autoput skreće u primorski dio sjeverne Sicilije. Tako ja zamišljam autoput ispod Velebita! More je na tom potezu svijetlotirkizne boje sa jasnom granicom prelaska u tamnoplavu. Sve 5! Povećanje frekvencije prometa i sve bliži prolasci automobila daju nam do znanja da smo blizu Palerma. Sva sreća da sam na ovo putovanje krenuo nepripremljen!

Da sam znao da je Palermo milijunski grad, vjerovatno se ne bih usudio ući u njega. Pretpostavljao sam da je veličine Pule. Možda i bolje! Ovako smo ušli u njega i nakon obilaska živi izašli iz njega. A to nije lako!!

Da ne gnjavim sa opisima presijecanja putanje sa sporedne do skuteraša-samoubojica, reći ću vam da to ne bih želio ponoviti.

Iz Palerma nastavljamo za Corleone. Ovo je još ljepši dio otoka, usudio bih se reći i najljepši. Sicilija nam se nudi iz svih kuteva, iza svakog zavoja nova panorama. Ceste malo grbave, ali dobar grip za gume. Uživam u panorami i tehnici spuštanja utreniranoj na Korzici… zadnje pakne rade!

Stižemo do tog famoznog gradića Corleone, ali ne možemo zaključiti po čemu je famozan. Željenu pizzu koju smo baš tu željeli pojesti nismo uspjeli pronaći, te nakon trofejnog slikanja napuštamo uspavani grad. Poslije smo skužili da je baš u tom trenutku Italija igrala svoju zadnju tekmu na SP! A ma!!

Uskoro smo na Ulasku u mjesto Prizzi. E taj nas je grad oduševio i po meni zasluženo ulazi u Top 5 viđenog! Pošto slika kaže više od tisuću riječi, probat ću vam to dočarati slikovno.

Sada opet uključujemo tehnologiju i dajemo joj čast da nam iskopa mjesto gdje ćemo zaključiti današnji dan. I tu nasta top avantura putovanja. Odvela nas Štefica na neke čudne puteve, kojih je na kraju nestalo…i na kojima bi se dobro izmučili Despres i ostali kateemovci. Kako smo mi u te planinčine zabauljali i kako smo se iz njih izvukli, to ni onaj koji nas je čuvao zasigurno ne zna. Kako je Saša uspio provući pretovareni intruder od tamo gdje sam ja cca 4-5 puta raspalio centralnim nogarom, a dio odstajao na nogama u enduro stilu….A bo!

Sada se već tome slatko smijemo… a u momentima nije bilo nimalo smiješno. Smiješno je i to da smo nakon cca 60 km teške enduro vožnje, a nakon asistencije lokalnog stanovništva koje nas je usmjeravalo i dio puta pratilo, stigli do mjesta desetak kilometara udaljenog od Prizzija.

I tu smo sada... visoko u brdima, u agroturizmu Riena. Umor je prevelik. Nastavljam sutra.

Fotografije