Mnogo sam puta sa vjernicima i drugima vodio razgovore o vjeri i Bogu. Takvi razgovori uglavnom dugo traju, a ne dovode do gotovo nikakvih zaključaka. Teško je natjerati nekoga da te sluša dok pola sata elaboriraš svoj ateistički (ili agnostički, svejedno) stav, a teško je i tebi slušati nešto što ne smatraš baš vjerodostojnim, ispravnim ni logičnim.
Doista nemam problema sa vjernicima ni vjerom, ali imam sa religijom, naročito onom službenom.
Često sam puta poželio o tome nešto napisati, a da sam to učinio, ne bi to bilo ni izdaleka precizno ni jezgrovito kao što je precizan i jezgrovit tekst Rickyja Gervaisa pod naslovom "Zašto sam ateist" kojeg sam putem Facebooka pronašao na blogu Speakeasy Wall Street Journala. Preveo sam ga na brzinu, pa se unaprijed ispričavam zbog mogućih pogreški. Ovdje je link na engleski izvornik, pa tko voli - nek' izvoli.
Autor: Ricky Gervais
Stalno mi netko postavlja to pitanje. Uvijek nastojim razumno i sa osjećajem odgovoriti, a to obično ispadne čudno i besmisleno.
Ljudi koji vjeruju u Boga ne trebaju dokaz njegova postojanja, a vrlo sam siguran u to da ne žele ni suprotne dokaze. Sretni su u svojoj vjeri. Čak često kažu stvari poput "za mene je to istina" i "to je vjera". No, ja i dalje dajem svoj logični odgovor, jer vjerujem da biti neiskren znači patroniziranje i neuljudnost. Ironično je to što reći "Ne vjerujem u Boga zato jer ne postoji apsolutni znanstveni dokaz njegova postojanja, a čuo sam i da je sama njegova definicija logički nemoguća u poznatom svemiru" ispada i kao patroniziranje i kao neuljuđenost.
Arogancija je još jedna optužba koja djeluje vrlo nepravedno. Znanost traži istinu i pritom ništa i nikoga ne diskriminira.
Znanost otkriva stvari bile one loše ili dobre. Znanost je skromna. Zna što zna i zna što ne zna. Svoje zaključke i vjerovanja zasniva na čvrstim dokazima koji se neprestano osvježavaju i unapređuju.
Znanost nije uvrijeđena ako se otkriju nove pojedinosti o nečemu. Ona prigrljuje znanje. Ne zasniva se na srednjevjekovnim iskustvima samo zato jer su ona tradicionalna. Kad ne bi bila takva, ne biste dobili penicilin, nego biste za sebe prilijepili pijavice i molili. Ma u što vi "vjerovali", to neće biti efikasno kao medicina.
Možete reći da "to djeluje u vašem slučaju", ali takav je slučaj i sa placebo lijekovima.
Ja kažem da Bog ne postoji, a ne da ne postoji vjera. Znam da vjera postoji, vidim to. No, vjerovati u nešto ne znači da to nešto postoji. Postojanje Boga nije subjektivni pojam. On ili postoji, ili ne postoji. Nadanje da je nešto istina ne čini to nešto istinitime. Postojanje Boga nije stvar nečijeg mišljenja. Možete imati vlastito mišljenje, ali ne možete imati vlastite činjenice.
Zašto ne vjerujem u Boga? Ne, ne, ne, zašto TI vjeruješ u Boga? Teret dokazivanja stoji na onome koji vjeruje. Vi ste to započeli. Kad bih vas pitao "Zašto ne vjeruješ da ja mogu letjeti?" vi biste rekli "Zašto bih?"
Ja bih odgovorio: "Zato jer je to pitanje vjere". Kad bih vam rekao:"Dokažite da ja ne mogu letjeti. Možete to ili ne možete dokazati?", vjerojatno biste ili otišli dalje od mene, pozvali osiguranje ili me bacili kroz prozor vičući:"Eto ti sad pa leti, luđače!"
Radi se, naravno, o duhovnom problemu, a religija je nešto sasvim drugo. Kao ateist, ne vidim ništa "loše" u tome da netko vjeruje u boga. Ne vjerujem da bog postoji, ali vjerovanje u njega neće pričiniti nikakvu štetu. Ako vjerovanje u to da bog postoji nekome pomaže na bilo kakav način, za mene je to sasvim u redu.
No, zabrinjava me kad nečije vjerovanje povređuje prava drugih ljudi. Nikad vam ne bih zanijekao pravo da vjerujete u boga. No, jako bih volio kad vi ne biste ubijali ljude koji vjeruju u nekog drugog boga, na primjer. Ili nekoga nasmrt kamenovali zato jer vaša knjiga pravila kaže da je njegova seksualnost nemoralna.
Čudno je to što netko osuđuje i kažnjava ljude zbog toga što jesu, a istovremeno vjeruje u svemoguću i sveznajuću silu koja je odgovorna za sve što se događa. Prema svemu što mogu razabrati, najgori mogući tip osobe kakva možete biti jest ateist. To potvrđuju prve četiri Božje zapovjedi. Postoji bog, ja sam on i nitko više nije, ti nisi tako dobar i nemoj to zaboraviti. ("Ne ubij nikoga" se ne spominje sve do broja 6).
Kad god naletim na nekoga tko sa prijezirom gleda na moju nepostojeću religioznu vjeru, kažem mu da me Bog učinio takvim.
Rječnik Boga definira kao "natprirodnog stvoritelja i nadglednika svemira." U tu su definiciju uključena sva božanstva, božice i natprirodna bića. Od početaka bilježene povijesti, koja se definira izumom pisma od Sumerana prije otprilike 6.000 godina, povjesničari su katalogizirali preko 3.700 natprirodnih bića, od kojih 2.870 možemo smatrati božanstvima.
Znači kad mi netko sljedeći put kaže da vjeruje u Boga, ja ću mu reći:"Oh, a u kojega? Zeusa? Hada? Jupitera? Marsa? Odina? Tora? Krišnu? Višnua? Raa?..." a ako oni kažu "Samo Boga. Ja vjerujem u jedinog Boga", podsjetit ću ga da je on podjednako ateist kao ja. Jer, ja ne vjerujem u 2.870 bogova, a on u 2.869.
Volio sam Isusa. Bio je moj junak. Više nego pop zvijezde, više nego nogometaši. Više od Boga. Bog je po definiciji svemoguć i savršen. Isus je bio čovjek i morao ja na tome raditi. Bio je u iskušenju, ali je pobijedio grijeh. Imao je integritet i hrabrost. Bio je moj junak zato što je bio ljubazan. Prema svima ljubazan. Nije se svijao pred pritiskom, tiranijom ili okrutnošću. Nije ga bilo briga tko ste. Volio vas je. Koji tip! Htio sam biti baš poput Njega.
Jednog dana dok sam bio osmogodišnji dječak, crtao sam raspelo kao dio domaće zadaće iz proučavanja Biblije. Volio sam umjetnost i prirodu. Svidjelo mi se kako je Bog stvorio sve životinje, i one su bile savršene. Bezuvjetno prekrasne. Bio je to nevjerojatan svijet.
Živio sam u vrlo siromašnoj radničkoj četvrti zvanoj Reading, oko 40 milja zapadno od Londona. Moj je otac bio radnik, a majka kućanica. Nikad se nisam stidio siromaštva. Bilo je gotovo plemenito. Također, svi koje sam poznavao bili su u sličnoj situaciji, a ja sam imao sve što mi je trebalo. Škola je bila besplatna. Odjeća mi je bila jeftina, uvijek ispeglana i čista. A mama je uvijek kuhala, pa je tako kuhala i onoga dana kad sam crtao križ.
Sjedio sam za kuhinskim stolom kad se moj brat vratio kući. Bio je 11 godina stariji od mene, dakle, imao je 19 godina. Bio je jednako pametan kao svatko koga sam poznavao, ali je bio previše drzak. Uvijek bi uzvraćao i upadao u nevolje. Ja sam bio dobar dečko. Išao sam u crkvu i vjerovao u Boga, što je bilo veliko olakšanje za majku iz radničke klase.
Vidite, tamo gdje sam ja odrastao, mame se nisu previše nadale da će im djeca kad odrastu biti liječnici; nadale su se samo da ona neće završiti u zatvoru. Zato ih treba odgajati tako da vjeruju u Boga, pa će biti dobri i poštivati zakon. To je savršen sustav. Zapravo, gotovo savršen.
Jer, 75 posto Amerikanaca spada među bogobojazne Kršćane, kao što među bogobojazne spada 75 posto zatvorenika u zatvorima. 10 % Amerikanaca su ateisti, a ateista među zatvorenicima ima 0.2 posto.
Bilo kako bilo, ja sam sretno crtao svog junaka kad me stariji brat Bob upitao:"Zašto vjeruješ u Boga?" Jednostavno pitanje. No, mama se uspaničila. "Bobe," rekla je tonom koji je značio "Šuti." Zašto je bilo loše postaviti takvo pitanje? Ako Bog postoji i moja je vjera jaka, nema veze što ljudi govore.
Oh, samo malo... Bog ne postoji! On to zna, a zna to i mama duboko u duši. Bilo je to tako jednostavno. Počeo sam o tome razmišljati i postavljati sve više pitanja, pa sam unutar jednog sata postao ateist.
Ako mi je mama lagala o Bogu, je li mi lagala i o Svetom Nikoli? Naravno, lagala je, ali koga briga? Njegovi su darovi i dalje stizali, kao i darovi mog novootkrivenog ateizma. Darovi istine, znanosti i prirode. Prava ljepota ovoga svijeta.
Naučio sam o evoluciji, vrlo jednostavnoj teoriji. Evolucija biljaka, životinja i nas ljudi, sa maštom, slobodnom voljom, humorom. Nisam više trebao razlog svog postojanja, samo razlog za život. A mašta, slobodna volja, ljubav, humor, zabava, glazba, sport, pivo i pizza su sasvim dovoljni razlozi za život.
No, za pošten život trebamo istinu. To je također jedna od stvari koje sam naučio onoga dana: istina, ma kako iznenađujuća i neugodna bila, vodi do oslobođenja i dostojanstva.
Što, dakle, pitanje "Zašto ne vjeruješ u Boga?" zaista znači. Mislim da oni koji postavljaju takvo pitanje zapravo preispituju svoje vlastito vjerovanje. Na neki način pitaju "zašto misliš da si ti tako poseban? Kako to da ti nisu isprali mozak kao nama ostalima? Kako se usuđuješ reći da sam budala i da neću ići u raj?"
Budimo iskreni, kad bi samo jedna osoba vjerovala u Boga, smatralo bi je se popriličnim čudakom. No, ako je njeno vjerovanje popularno, onda je ono i prihvaćeno. A zašto je ono tako popularno? To je očigledno: radi se o privlačnoj ponudi. Vjeruj u mene i živi vječno. I bilo bi to jako dobro kad bi se radilo samo o duhovnosti.
"Učini drugima..." je dobro pravilo. Ja živim po njemu. Oprost je vjerojatno najveća vrlina koja postoji. No, to je samo - vrlina. Ne samo Kršćanska. "Biti dobar" nije ničije vlasništvo. Ja sam dobar. Ja samo ne vjerujem da ću zbog toga biti nagrađen u raju. Moja je nagrada ovdje i sada: želim učiniti pravu stvar. Živjeti dobar život. A to je mjesto na kojem se duhovnost izgubila onda kad je postala štapom kojim se mlati po ljudima.
"Učini tako ili ćeš gorjeti u paklu."
Nećeš gorjeti u paklu. Ali svejedno budi dobar.