Samopouzdanje i podrška djeci mlađe dobi

Dr. Haim G. Ginott, dječji terapeut i autor brojnih knjiga posvećenih tematici komunikacije s djecom na jednom svom predavanju je izjavio: „Ja sam dječji terapeut. Liječim djecu koja imaju problema. Pretpostavimo da djecu viđam na terapiji jedan sat tjedno tijekom godine dana. Njihovi simptomi nestaju, osjećaju se bolje, slažu se s ostalima, čak prestaju biti uznemireni u školi. Što ja to činim, a pomaže im? Komuniciram s njima na brižan način. Koristim svaku priliku kako bih im pomogao razviti samopouzdanje. Ako brižna komunikacija može ozdraviti djecu, onda principi i vježbanje te komunikacije pripadaju roditeljima i učiteljima... samo oni koji  su u svakodnevnom kontaktu s djecom mogu pomoći da ona ostanu psihički zdrava." Tako je Ginott započinjao komunikaciju s roditeljima u svojoj misiji da im pomogne da postanu svjesniji svojih osjećaja, bolje razumiju osjećaje svoje djece te nauče  biti brižniji i učinkovitiji u uspostavljanju dobrih odnosa s njima.

Samopouzdanje je uvjerenje da ćemo uspjeti u nekoj aktivnosti i (ili) podnošenje rizika, što podrazumijeva i podnošenje eventualne štete u slučaju lošeg ishoda. Zapravo, to znači, kako sebe vidimo, kakvu imamo sliku o sebi. Sliku o sebi stvaramo usporedbom sa samim sobom. Uspoređujemo sebe sa svojim realnim i nerealnim očekivanjima - uspoređujemo sebe sada i ovdje, u situaciji kada smo bili uspješni, u situaciji kada smo griješili, moguće je da se uspoređujemo sa sobom kakvi bi htjeli biti. Samopouzdanje se razvija prema vlastitim očekivanjima. Ako su očekivanja prevelika, samopouzdanje se može smanjiti. Samopouzdanje se može povećati postavljanjem dostižnih, malih i realnih ciljeva, pritom je dobro bilježiti i najmanji uspjeh.

Evo primjera dobre komunikacije i podrške djetetu: sedmogodišnjakinja Maja potrudila se da počisti svoju sobu. Napravila je krevet, pospremila igračke, odjeću stavila u ormar, cipelice i papuče sklonila u,  za to namijenjenu, posebnu kutiju te pomela i prebrisala prašinu. Zadivljena majka odala je priznanje naporima i postignuću kćeri na način:

Majka: Soba je bila poprilično prljava i nesređena. Ne vjerujem da se mogla dovesti u red za jedno popodne!
Maja: Ja sam to učinila za jedno popodne!
Majka:  Krevet je bio prepun svačega, namještaj prašnjav, a pod pun igračaka, papira, obuće, prašine...
Maja: Sve sam to počistila i posložila.
Majka: Uložila si neobično mnogo napora!
Maja: Naravno.
Majka: Soba je sada čista i uredna, užitak mi je zaviriti u nju.
Maja: I ja uživam.
Majka: Kad pogledam tvoje lice vidim da si ponosna i zadovoljna. Hvala ti, srce moje.
Maja ispunjena srećom kaže: Nema na čemu.
Majka je ovim uvjerljivim riječima kod  Maje utjecala da osjeti ponos zato što je dobro obavila posao i motivirala je da to čini i dalje.

Važno je djeci uvijek naglašavati da nije samo postignuće uspjeh. Nastojati nešto napraviti je isto uspjeh i čini zadovoljstvo. Ljepota je u htijenju da nešto napravimo, da želimo nešto napraviti. Volja je ta koja se traži i koja se cijeni. Kaže jedna mama: „ Moja zadaća je naučiti kćerkicu da je važno truditi se i stići na cilj bez obzira na nagradu." - otrčati trku do kraja pa makar bila predzadnja.

Zašto nam je važno samopouzdanje? Samopouzdanje povećava motivaciju, otvara put kreativnosti i stvaralaštvu te uspjehu, zadovoljstvu i sreći. Nema kreativnosti bez imalo samopouzdanja. Nepouzdana osoba čak i ako uspije postići izvrstan rezultat, taj uspjeh neće doživjeti kao uspjeh u pravom smislu riječi, jer će uvijek naći zamjerke (prave ili izmišljene) i tako umanjiti vrijednost uspjeha, uspjeh će izgubiti sjaj.

Samopouzdanje ovisi o ranom iskustvu, o tome kako je u najranijoj dobi djeteta okolina, prije svega majka ili skrbnik, prihvaćala njegove postupke. Npr. prestrogo prosuđivanje djetetovih postupaka umanjuje njegovo samopouzdanje, ne uspijeva ga razviti, jer se strogošću blokira aktivnost djeteta, a popustljivošću se pak raspršuje i sprječava razvoj samopouzdanja. Nestrpljivost s djecom ne doprinosi razvoju samopouzdanja. Ako djeca ne dobivaju dovoljno pohvale i ohrabrenja često su sklona laganju, jer lažima skreću pažnju na sebe. Važno je poraditi na samopouzdanju djeteta u interesu njegova psihičkog zdravlja, a sreća je u tome da se samopouzdanje može razvijati tijekom cijelog života, pa se nedostaci mogu popraviti.

U razumijevanju i razvijanju samopouzdanja značajnu ulogu  ima spoznaja - širina i dubina spoznaje.

Širina spoznaje, s jedne strane, djetetu daje uvid u to što zna - stvara osjećaj da nešto zna, a s druge strane, omogućuje da uvidi što ne zna. Samopouzdanje podiže i dubina uvida, odnosno razumijevanje situacije. Osim ovih racionalnih (verbalno uvjeravanje) za razvoj samopouzdanja važne su i emocionalne komponente - osjećaj prihvaćenosti izražen neverbalno kroz toplinu nečijeg osmjeha, stisaka ruke, tapšanjem... Uspjeh na jednom području može podići opće samopouzdanje, pa osoba lakše ispunjava obveze na drugom području. Primjerice, postignuće djetetova uspjeha u glazbi može se odraziti na njegov opći uspjeh u školi, a prijatelji, grupa vršnjaka mogu podići samopouzdanje djeteta šaljući mu poruku da je vrijedno, jer ako vrijedi svom prijatelju onda  vrijedi i sebi.

Razvijanje samopouzdanja je dugotrajan proces koji treba početi u najranijoj dobi djeteta, a roditeljska uloga je tu nezaobilazna. Što je važno u razvijanju zdravog  samopouzdanja:

• Motivacija i podrška djetetu da prihvati izazove - djeci treba pokazati i omogućiti da idu izvan okvira, da isprobaju razno razne stvari, a ako ne uspiju u jednom području, iskazat će svoju kreativnost i sposobnost u drugom području. Kod djeteta treba poticati istraživanje.

Treba podržati dijete ako pokazuje interes za glazbu na način da se dodatno bavi glazbom (upisati ga u glazbenu školu, nabaviti instrument za sviranje). Kad se analizira pisani rad kazati: Uuu, ovo mi se jako sviđa, slova ne prelaze preko crte, čitko je, sve su crte ravne, ovo je onako kako treba biti! A, ovo tu? Na ovom mjestu obično djeca sama kažu: gurnuo me Ivan, netko je vikao, tu sam malo požurio... Neki odmah traže gumicu da prebrišu ili ih pitamo hoćeš li taj dio ostaviti tako ili ćeš nešto promijeniti.

 Kod analize likovnog rada kazati: jako mi se sviđa kako si nacrtala ovo cvijeće, sviđaju mi se boje koje si odabrala. Da li ti se čini da tu nešto nedostaje, što bi tu dodala...? Obično djeca zaborave neki detalj (na osobi uši, kosu...).

• Naučiti djecu da promatraju što rade druga djeca i kako da se uklope u grupu -  djeca vole promatrati kako se igraju starija djeca i spontano se uključuju u igru.

 Prvi primjer: Blizanke stare 2,3 godine  s majkom na igralištu promatraju igru loptom. Trčkaraju one amo tamo, prate kako se lopta šutira. Odjednom dječaci promaše loptu. Lopta prođe pored njih. Djevojčice pokušavaju dohvatiti loptu. Starija djeca razumiju njihovo htijenje, sklona su da se prilagode manjoj djeci. Uključuju ih, dodajući im loptu i upućuju kako da ju vrate. Kako djeca odrastaju mogu savladavati i teže zadatke dok se ravnopravno ne uključe u igru.

Drugi primjer: Djeca  igraju žmurke. Majka i dvogodišnje blizanke promatraju igru.  Majka pita: Tina, Sara! Hoćete li da se i mi igramo žmurke? Tko će brojati? Tina i Sara će brojati. Tina i Sara zauzmu mjesta svaka s jedne strane ulaza i počnu brojati : jedan, dva, tri, četiri, pet, preskoče šest, sedam, osam, devet, deset. Tko se nije skrio magarac je bio! Mama im pomaže i sakrije se. Ponavljajući više puta igru žmurke, motivirane i potaknute igrom starije djece i podrškom majke, sada s  djecom igraju žmurke.

Treći primjer: Teta u vrtiću uobičava rad započeti u jutarnjem krugu. Djeca se posjedaju u krug i započne priča. Svatko može reći kako se osjeća, što ga tišti, što mu se dogodilo. Djeca koja su duže u vrtiću i koja su otvorenija u tome se izvrsno snalaze. Mlađa i sramežljiva djeca, potaknuta drugom djecom, s vremenom se počinju uključivati. Tako je mali Luki prvi put uspio ispričati svoj problem u krugu.

Luki izgleda ljutito. Maja ga pita: Ljut si? On kaže: Ljut sam, jer su me dečki dizali u zrak i smijali mi se jutros u autobusu... Na isti način može se povesti razgovor  kad obitelj sjedne za stol i bez žurbe doručkuje ili večera.

• Davati podršku, biti umjeren s pohvalama i uvijek hvaliti postignuća - Marko, dječak predškolske dobi sudjeluje u trci na 50 metara na Dječjoj olimpijadi. Bio je u pratnji tete iz vrtića. Dječaci startaju. Teta je cijelo vrijeme trčala uz njega sa strane i bodrila ga riječima:

Bravo!
Brži si!
Brži si!
Možeš ti to!
Još malo!
Još malo!
Najbrži si!
Još malo!
Još malo!
Možeš ti to!
Prvi si!

Teta ga zagrli i kaže: Čovječe prvi si!
Jesi li ponosan na sebe?
Da, ponosan sam, kaže Marko.
Kako si uspio?
Vježbao sam svaki dan s tatom u popodnevnim satima, kaže Marko.

„Pobjeđuju oni koji misle da mogu." - kaže R. W. Emerso.

Marko je znao da može i što može, jer  kad su se dogovarali tko će sudjelovati u kojoj disciplini, on je rekao: „Ja neću igrati nogomet, ja ću trčati."

Umjesto da ističete kako ste ponosni na dijete zato što je prvi stigao na cilj u utrci na pedeset metara, puno je bolji način poticanja samopouzdanja kada kažete: Zar nisi ponosan na sebe? Potom ga upitate na koji način je postigao uspjeh, jer poticanje djece da pričaju o tome na koji način su postigli uspjeh, da pričaju o svojim sposobnostima potičete razvoj njihovog samopouzdanja.

 Kod sebe i kod drugih uvijek hvaliti postignuća, a ne sposobnosti i pri tom biti uvjerljiv. Najvažnije pravilo kod pohvale je: pohvala se uvijek mora doticati djetetovih napora i postignuća (iskazati realnu sliku postignuća), a ne karaktera i osobnosti (iskrivljenu sliku njegove osobnosti).

Ovaj osvrt bi završila porukom Marije Montessori: „Nikada ne pomoći djetetu na zadatku na kojem on osjeća da može uspjeti."

Djetetu treba pomoći da nauči samo.

Branka Kalčić, suradnica Zdravog grada Poreč