ŽIVIO PRVI SVIBANJ i neka bude sretan svima
Poreština, 30.04.2004.
(Izvor:Marin Grgeta/Mx)Prvog se svibnja slavi Međunarodni praznik rada. Reći ćete: "ma kako je pametan i informiran taj mladi Funtanjan, ki zna ko bimo bili kad doznali da nan ni on reka?"; vaša bi ironija bila sasvim na mjestu. Nažalost, informiranost širokih masa o tom velikom danu najčešće zastaje na toj najtrivijalnijoj razini. Dojma sam da se Međunarodni praznik rada sve manje cijeni i da sigurnim korakom gubi svoju komemorativnu i simboličku funkciju. Posebno je, mislim, taj trend izražen u našem, kao i u ostalim društvima koji prolaze tranziciju iz realnog socijalizma u nekakvu demokraciju, ponajviše zbog toga što mnogi Prvi svibanj smatraju "komunističkim" blagdanom, što je apsolutno pogrešno. Reći ću par rečenica o izvorištima toga praznika, u nadi da će to predstavljati moj skromni doprinos njegovoj revalorizaciji.
Prvi svibanj predstavlja simbol borbe radnika za svoja prava, za solidarnost, za postizanje zajedničkih ciljeva i napose za poboljšanje radnih uvjeta. Ta je borba međunarodna, bez geografskih a kamoli socijalnih barijera. Već polovicom 19. stoljeća, sindikalni pokreti industrijskih zemalja Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država energično zastupaju poboljšanje neljudskih egzistencijalnih i radnih uvjeta velike većine radnika, a središnji zahtjev predstavlja uvođenje osmosatnog radnog vremena. Posebno odlučnu borbu za osmosatno radno vrijeme povele su američke radničke organizacije. Država Illinois prva uvodi osmosatno radno vrijeme, 1866., ali zakon je sadržavao velika ograničenja koja su praktički onemogućavala njegovu primjenu. Prvog svibnja 1867. trebao se početi primjenjivati taj zakon, pa je na taj dan organizirana velika radnička manifestacija u Chicagu. 1884. je "Federation of Organized Trades and Labour Unions" označio 1. svibanj 1886. kao krajnji datum, nakon kojeg će američki radnici odbijati raditi duže od osam sati dnevno. Tog 1. svibnja 1886. dogodio se veliki štrajk diljem SAD-a. U samom Chicagu štrajkalo je 80000 radnika koji su i sudjelovali u uličnoj manifestaciji.
Tog je dana sve prošlo mirno, no slijedećih je dana policija napala štrajkaše i u sukobima je poginulo sve zajedno više od dvadeset radnika, a nekoliko je anarhista osuđeno na smrt zbog bacanja bombe iako im nije dokazana umiješanost u atentat. Uslijedio je veliki val represije i nasilja uperen prema sindikalnim i političkim organizacijama radnika. Spomen na "Čikaške mučenike" postao je simbolom borbe za osmosatno radno vrijeme koji oživljava u njima posvećenom danu: Prvom svibnju. 20. srpnja 1889. godine osnivački kongres Druge Internacionale, okupljen u Parizu, odlučio je da se prvog svibnja iduće, 1890. godine, održi istovremena manifestacija u svim zemljama i svim gradovima na kojoj će radnici tražiti zakonski regulirano uvođenje osmosatnog radnog vremena, a izbor je pao na taj datum baš zbog njegovog simboličkog značaja. Manifestacija 1890. je doživjela velik uspjeh te je ponovljena 1891., a u kolovozu te iste 1891. II je kongres Internacionale, okupljen u Bruxellesu, odlučio da Prvi svibanj postane međunarodni praznik.
Od tada se taj praznik slavi u čitavom svijetu. Katkad je bio zabranjivan, kao u vrijeme Fašizma, davao mu se različit ideološki naglasak, ovisno o prostoru i vremenu, vremenom se simbolika i način proslave mijenjao (no uostalom se i svijet u 120 godina mnogo promijenio) – ostaje činjenica da je Prvi svibanj predstavljao i predstavlja dan posvećen onima koji žive od svoga rada (a takvi su još uvijek velika većina), i koji su kroz borbu za poboljšanje vlastitog položaja ujedno pridonijeli poboljšanju svijeta. Borba se nastavlja, i mora se nastaviti, jer radnici posljednjih godina ne samo da ne stječu nova, već gube i neka stečena prava, a da bi se nešto u tom smislu preokrenulo mora najprije postojati zajednička svijest o zajedničkom interesu i nužnoj solidarnosti.
Zato ŽIVIO PRVI SVIBANJ i neka bude sretan svima, a naročito onima koji žive od svoga rada, jer to je, uostalom, njihov praznik!