Sutra i vi možete biti prebijeni ili nešto gore, a sve zbog društvenih mreža

Facebook stranica „Nedostajes mi. :-(„ ima više od 120,000 ljubitelja, a o njenom sadržaju ili njoj na ovaj ili onaj način priča 65,000 korisnika. Doseg koji ima takav „projekt“ (u nedostatku bolje riječi) je upravo nevjerojatan. Usporedbe radi, službena fb stranica portala index.hr ima gotovo 200,000 ljubitelja uz kakvih 5 tisuća manje korisnika koji pričaju o njoj. Tportal stranica na istoj društvenoj mreži ima cca 140,000 ljubitelja i o njenom sadržaju priča „tek“ 10,000 ljudi.

Upozorenje: UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ

Zbog čega su navedeni podaci bitni? Zbog toga što društvene mreže kriju mnogobrojne opasnosti (toliko ponavljana fraza u današnje vrijeme). Pri tom ovdje nije namjera ulaziti u one već razrađene teorije o privatnosti, pravima i problematici djece online i sl.

Uvoda radi, vrijedi izdvojiti tek rečenicu-dvije. Svakog dana ljudi ostavljaju sve više i više podataka dostupno na mreži svih mreža; Neki to čine iz zabave, igrajući neke od pustih xyzVillea na Facebooku, drugi kako bi slali cvrkute o svojim novim postovima na blogovima, a treći zbog posla, ostavljajući životopise i svoja iskustva na za to određenim mrežama.

Netko se (s razlogom) može upitati, zar ljudi to nisu činili i do sada? Društvene mreže nisu toliki „novitet“ po nekim teoretičarima koji govore o forumima i newsgrupama (sjeća se uopće tko useneta?) kao nečem što ide u prilog takvim teorijama. Ipak, na newsgrupama, forumima i inim mjestima mogla se osigurati kolika-tolika anonimnost. Za traženje posla online ili korištenje društvenih mreža općenito, poželjno je koristiti prave podatke.

UMJETNOST HUŠKANJA

Podatke jednog ljudskog bića nazvanog Marko je bez lažne skromnosti objavio administrator Facebook stranice „Nedostajes mi.:-(„. Rekli bi, pa ljudi se taggaju i pričaju jedni o drugima non-stop, zar ne? Ovdje je pak slučaj puno ozbiljnije prirode. Marko je, zahvaljujući administratoru (i još gro članova stranice), povezan s fotografijom psića kojem je mačetom prilično zasječena glava. Njegovi podaci su objavljeni javno, pred svima, kao nešto što bi se moglo nazvati tipičnim pozivom na linč. Vrlo uspješnim, reklo bi se. Ljudi potpuno različite starosti (od 13-60 godina) i ideja su se ujedinili i počeli vaditi podatke različitih osoba nazvanih istim ili sličnim imenima i prezimenima koje je predstavio administrator, googlati-bingati-štogod te svježe dobivene podatke i…pozivati na klanja, općenja s mrtvima i živima, mučenja, i sl. „vesele“ radnje. Je li uopće vrijedno spomenuti kako je bilo par donkihotovskih pokušaja i pozivanja na zdrav razum u bezbrojnoj listi komentara?

Tko je Marko u stvarnosti? Potpuno je nepoznato (i za ovaj tekst, naposljetku, nebitno), no činjenica je kako ta osoba, pod tim imenom i prezimenom nije imala nikakve veze s psićem koji je udaljen kakvih 10,000km i uspješno se oporavio od ozljeda koje mu je nanio netko drugi. Slučaj koji je uvučen u ovaj kontekst postao je dostupan javnosti negdje sredinom prošle godine, a sve se (do psićevog posvojenja) moglo pratiti tu. Najtužnije od svega jest da stranica „Nedostajes mi.:-(„ jasno (i glasno, CAPS LOCK!) kaže: „REKLAMIRANJE,VREDJANJE I PSOVANJE = BAN !“.

Nakon pritiska par pojedinaca, administrator je uklonio ime i prezime (i dodao citirani tekst ispod), no ono je ostalo u nebrojeno mnogo komentara ispod fotografije. 7,500 ljudi je taj unos na stranici podijelilo svojim statusima, a „Like“ je pritisnulo gotovo 20,000 ljudi. 5,254 komentara (!) stoje ispod fotografije, a vrlo malo njih je „razumnog“ karaktera – uglavnom se vodeći tekstom ispod fotografije i komentarima glasne gomile;

GDJE JE NESTAO ČOVJEK

Na stranu pitanja o krivokletstvu, jedinicama iz Community Managementa, i sl. Gdje je nestao čovjek? Simpatični (i ponekad maloumni) benigni trolovi iz vremena prvih foruma i sad već zamrlog useneta ustupaju mjesto novoj generaciji korisnika; onima koji se ne libe predstaviti svojim imenom i prezimenom i koji traže krv onih čije se ime i prezime navede uz virtualnu zastavicu na kojoj je dovoljno velikim slovima napisati “TO JE UČINIO ON!”.

I tu ne treba kriviti samo one koji halapljivo gutaju ovakve sadržaje, već i tvorca stranice. Fotografije bolesne djece s fiktivnim pričama su isto standardna pojava. Sve za “Lajk”, cilj je zadovoljen, ma na koliko god on morbidan način bio postignut. Naravno, ovo nije jedina takva stranica, njih je pregršt – ali primjer psića koji osvanuo među “recent stories” na Facebooku svakako je potaknuo razmišljanje.

Čitanje je jako bitno. Kritičko razmišljanje još više, no do njega je nemoguće doći kada se ide tek putem prve rečenice i prateće fotografije koju stavlja neki potpuni stranac. Bez daljeg čitanja. Bez daljeg zanimanja. Bez dovođenja u pitanje bilo kojeg dijela takvog (eventualno) falsificiranog/opasnog sadržaja.

I dok je psić završio dobro i razvio se u prekrasnu „beštiju“ bez ikakvih vidljivih naznaka da mu je nešto bilo u prošlosti, lako je zapitati se hoće li tako završiti i Marko s početka priče. Lako je zapitati se čije ime može osvanuti na takvom mjestu gdje se (očigledno) skuplja brutalna i nadasve primitivna svjetina, i hoće li od svih desetaka tisuća ljudi naletiti na nekakvog vrlo „ljudskog“ pojedinca koji je u stanju svoje napisane ideje i zamišljeni čin pretvoriti u stvarnost. Jer, nikad ne treba zaboraviti kako je za takvo što dovoljan samo jedan iz mase.