Novi dokazi ukazuju da osjetilne stanice dodira pogoršavaju 'zujanje u ušima'

Na slici: Dr. Susan Shore and Seth Koehler, University of Michigan Health System

Znamo da može malo potrajati da nam se sluh oporavi nakon glasnog slušanja glazbe na našim iPodovima ili nakon odlaska na bučan koncert. No pretjerano izlaganje buci može zapravo prouzročiti trajnije promjene u našem slušnom sklopu – promjene koje mogu dovesti do tinitusa koji je bolje poznat kao zujanje u ušima.

Istraživači na Sveučilištu u Michiganu su najprije dokazali da nakon oštećenja sluha, osjetilne živčane stanice opipa, to jest „somatosenzorne“ živčane stanice u licu i vratu mogu postati preaktivne i čini se da nadoknađuju gubitak zvučnog unosa koji mozak tumači – ili „čuje“ – kao buku koje zapravo nema.

Novo istraživanje koje se pojavilo u The Journal of Neuroscience pokazuje da somatosenzorni neuroni ostaju na visokom nivou aktivnosti i nakon što se sluh sam po sebi vrati u normalu. Otkrića su pronađena u zamoraca, ali označavaju značajan korak prema potencijalnom olakšanju za ljude pogođene tinitusom.

Shore kaže da: „One životinje koje su razvile tinitus nakon privremenog gubitka sluha zbog izlaganja glasnoj buci bile su te koje su imale neprekidno pojačavanje aktivnosti u tim živčanim putevima. U budućnosti bi bilo moguće liječiti pacijente s tinitusom otupljivanjem hiperaktivnosti - reprogramiranjem tih slušno – dodirnih sistema u mozgu.“

Kod normalnog sluha, dio mozga koji se zove dorsal cochlear nucleus je prva postaja za signale koji dolaze od uha putem slušnog živca. Ali je također i središte u kojem višezadaćni neuroni procesuiraju ostale senzorne signale, među kojima je i opip, zajedno sa slušnim informacijama.

Prijašnje istraživanje koje je Shore provela je pokazalo da su tijekom gubitka sluha drugi senzorni signali koji ulaze u dorsal cochlear nucleus pojačani. Vjeruje se da ova kompenzacija koju čine somatosenzorni neuroni, koji prenose informacije o dodiru, vibracijama, tjelesnoj temperaturi i boli pogoršava tinitus u mnogim slučajevima.

Prema Američkoj udruzi za tinitus, on pogađa do 50 milijuna ljudi u SAD-u i još milijune u svijetu. Proteže se od naizmjeničnog i blago neugodnog do kroničnog, teškog i iscrpljujućeg. Nema lijeka za njega. Najčešće pogađa baby boomere, koji, kad dosegnu dob u kojoj sluh oslabi, sve češće otkriju da imaju tinitus. Ovo stanje se najčešće javlja kod gubitka sluha, ali može uslijediti i nakon traume glave i vrata, na primjer nakon prometne nesreće ili nakon rada na zubima. Tinitus može biti uzrokovan bukom, ototoksičnim lijekovima, smanjenim protokom krvi u unutarnjem uhu ili tumorom slušnog živca. Također može biti uzrokovan promjenama u srednjem ili vanjskom uhu, npr. ozljedom bubnjića, promjenama u čeljusnom zglobu i td. On sam po sebi nije bolest, već simptom te nema univerzalnog lijeka. 

Shore objašnjava da uplitanje živčanih stanica opipa (ili „somatosenzornih“ živčanih stanica) u glavi i vratu objašnjava zašto mnogi ljudi s tinitusom mogu promijeniti glasnoću i visinu zvuka stiskanjem vilice ili micanjem glave i vrata. Iako se novo istraživanje koje su proveli Shore i njena grupa temelji na prijašnjim otkrićima, mnogi aspekti su novi.

Shore, koja radi u senzorskom znanstvenom odboru Američke udruge za tinitus kaže: „Ovo je prvo istraživanje koje pokazuje da se, kod životinja koje razviju tinitus nakon što se sluh vrati u normalu, povećana uzbuđenost somatosenzornih živaca u glavi i vratu nastavlja. Ovo je u skladu s našim prijašnjim istraživanjem koje sugerira da je ovo somatosenzorno uzbuđenje veliki dio tinitusa.“

Izvor: University of Michigan Health System

Autor/ica: J.Ž.