Početna
Srijeda, 25.Prosinca 2024 (03:32:47) - Godina:22

Odaberite teme

O Portalu

Vagonaši

Hrvatska, 18.01.2013. (08:19) Piše: Gavun

Čitao sam prekjučer one zapise vašeg buraza s burze, znam čovjeka i bilo mi ga nekako žao što ga napadoše zbog pesimizma, ili optimizma – uzmite kako vam drago - jer sve to zavisi samo od toga s koje se strane vrata veceja se nalazite. No moram priznati kako sam i sam imao nekoliko neočekivanih prigovora, pogotovo od nekih ribica koje sam sreo u prolazu.

Naime prigovorile su mi kako sam onomad u onom zapisu „O otrovima“ popljuvao i proglasio otrovom sve ono što im iole predstavlja nekakvo, bar još kakvo-takvo, zadovoljstvo u životu.

O, male moje slatke ribice, ispričavam se, ispričavam se duboko, naklon do zemlje! Otrov je stvar mjere, lijepo sam to napisao! Ali sve što vas čini ovisnim, nije dobro za vas i time, ako već ne uništavate vlastito zdravlje, postajete podložni manipulacijama, beznadni i u principu tužni – a kao takvi dobri ste samo za opsesivno kompulzivnu kupovinu u nekom šoping centru.

Ja sam vam, jadne moje, prošao već dosta godinica i vjerujte, falanapitanju, probao sam sve te otrove i otrovčiće koje sam spominjao, nekih sam se riješio, a s nekima se od njih još uvijek borim. Bez te borbe ne bi bilo kreme na torti, priznajem!

Ja sam govorio samo o mjeri, jer da ne vjerujem u učinkovitost nekih od njih – u učinkovitost koja postaje terminalno rješenje – bio bih strašno licemjeran i lažno bih vam se predstavljao. Stoga koristim prigodu podsjetiti (one starije) i upoznati (one mlađe i one starije koji nisu voljeli lektiru) na jednu od pjesmi nad pjesmama socijalne tematike koju je napisao Dobriša Cesarić još tamo 1928. godine:

VAGONAŠI

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nahereni, tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.

A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ima ime:
Napuštena pruga.

Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, bože moj.
Al nema tako velikog u gradu
Ko naš bijeli željeznički broj.

I vrt imade naša kuća
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.

U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko ženu bije.

Alkohol ubija znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al mi smo tu, mi roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Naši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.



Mobilna verzija članka

Oglasi