Gospon Fulir po drugi put među Hrvatima

Priznajem. Gledao sam jučer opet prijenos sjednice Sabora. Priznajem. Eto, južina je, vuklo je opet na toplu i dosadnu kišu, i što da se radi? Bio sam završio neke poslove koje sam si bio odredio za taj dan i jedno povuče drugo te završim uz prijenos. Slušajući bisere sabornika (ili saboraca) mogu uvijek raditi još nešto po kompu, čak mi bude i lakše…

Jučer su raspravljali o novom zakonu o poljoprivrednom zemljištu (nije to još zakon, tek je prvo čitanje pa ga bez imalo grižnje savjesti pišem malim slovom), točnije raspravljalo se o tome tko će biti novi hrvatski vlastelini, novi Franje Tahiji.

Nastranu svo biserje koje je bilo prosipano tijekom rasprave, nastranu sva predizborna podbadanja i nastranu sve ono što i sam mislim o svojevrsnoj bagatelizaciji nečega što se nekad ponosno zvalo „narodno“ vlasništvo, nastranu sve latifundije koje su već izgrađene i one koje će se uskoro graditi, nastranu sve to što opet vodi tome da se mlateć' praznu slamu zamlaćuje sve pametno u ovoj zemlji.

U raspravi me privukla tek jedna mala skoro nezamijećena izjava. Kako znam da je bila nezamijećena? Jednostavno – nitko nije reagirao na nju, nije bilo replika, ispravaka ni bilo kakve rasprave. Ništa. Nula. Zero.

Govorio je onaj laburistički gospon Fulir, ma znate na koga mislim, g. Branko Vukšić – sad zašto je on laburista (engl. Labour: rad, radništvo, proletarijat, radnička klasa) i zašto se ta stranka zove Hrvatski laburisti – stranka rada (usp. Hrvatski radnici – stranka rada) – to ne znam. To vam je kao da se HSP zove Hrvatski pravaši – stranka prava, a to jednostavno ne gre jedno s drugim. Mislim duplo je. Jelte? Tautologija.

Zašto se dakle g. Fulir, pardon g. Vukšić javio komentirati ovo oko poljoprivrede, ne znam. Možda zbog novog uspostavljanja narušenog povijesnog jedinstva radništva i seljaštva. Znate ono: srp i čekić! Ili samo zato što je sjednicu prenosila TV, doduše četvrti program, ali svejedno TV je TV!

Uglavnom nije mu (im) baš ta izjava išla na čast. Dakle između inog mu se uvukao iskaz kako nam je poljoprivreda takva kakva je (u banani), takva stoga što u poljoprivredi radi najneobrazovaniji dio Hrvatske. Čak je to podvlačio primjerom kako istraživanja pokazuju da svaka godina fakulteta (vjerojatno je mislio na agronomski) povećava prinose po hektaru za čak 7%. Nisam mogao vjerovati. Eh, bar da sam to snimio pa da si to pustim još koji put. Baš mi je bilo krivo, oni su mi baš simpa stranka, a i znate ono što je uvijek prva asocijacija vezana uz g. Fulira: Tko pjeva, zlo ne misli! Pa tako i ovo vjerujem nije bilo sa zlom namjerom. Više se onako - omaklo.

Umjesto da našim seljacima damo diplome, magisterije, doktorate; državne, prave, agronomske, on im reče kako su oni tupamarosi koji pojma nemaju o tome čime se cijeli život bave.

Oni koji su uspjeli ostati i opstati na zemlji u ovoj zemlji, svakako moraju biti stručnjaci – poljoprivredni, ekonomski, pravni. Ozbiljno vam govorim. Čak bih predložio da za svaku godinu preživljenu na i od zemlje priznamo po jedan semestar. Kad bi to opisali po starom sistemu (od prije Bologne), bilo bi da za osam godina života od poljoprivrede imate status visoke stručne spreme, za dodatne četiri godine bili biste magistra znanosti, a za one dugovječnije koji od zemlje žive više od 12 godina priznao bi se status doktora!

Eto! Zašto ne?

Jer po g. Fuliru ispada da su po prinosima u nas najpametniji i najškolovaniji recimo Todorić, Rajić, Filipović ili Šarić. Prinosi na njihovim njivama, vinogradima i voćnjacima jasno govore da su svršili visoke škole.

Buraz s burze