O jednoj bljutavoj kritici Moore-a i svega ne-Bushovskog (by Marin Grgeta)

(Izvor:Marin Grgeta)Odavno nisam pročitao ništa tako iritantno kao što je članak o Michaelu Moore-u koji se nedavno pojavio na ovom portalu, a prenijet je sa stranica naših partnera, portala www.hej.hr. Valjda ne čitam dovoljno (ustvari ne čitam uopće) tiskovine kao što su Hrvatsko slovo, Fokus, dobar dio autora iz Večernjaka kao što je ridikulozni Milan Ivkošić, i tako dalje, da ne nabrajam tko sve spada u tu kremu… Stanovita Sanja Ilić, koja se za Hejovce javlja ni više ni manje nego iz Los Angelesa, više je nego spremna za "veliki skok" u nabrojenu konzervativno/nacionalističko/populističko/desničarsku elitu kao i za primjerice Berlusconijeve medije, bilo tiskane, bilo za televizije (Emilio Fede i njegov TG4 bi bili njeno najprirodnije okruženje), a ne bi me čudilo da već surađuje za one minorne washingtonske novine koje su kod nas svojevremeno postale poznate jer su u njima neki naši ekstremno desni emigranti i njihovi istomišljenici rafalno pucali po Haaškom sudu, domaćoj opoziciji, Europskoj uniji, svim američkim političarima koji ne spadaju u desničarske jastrebove tipa Rumsfeld, Bush mlađi, Wolfowitz…

Ilićka dere jadnog Moore-a bez ma i jednog argumenta, osim što nabraja dvojicu njegovih kritičara, uistinu uglednih (Ray Bradbury i Jean-Luc Godard), no ne navodi konkretan sadržaj njihove kritike već samo njihove izjave da je Moore "kreten", "odiozan, beskarakteran čovjek", da je "poluinteligentna osoba" koja "nema pojma što radi". I njeni vlastiti argumenti su na istoj liniji: on je po njoj "profesionalni provokator i samozvani filmaš", "koji je medijskim manipulacijama i igranjem na kartu populističkog ljevičarenja postao darling američkih liberala i euro-intelektualaca…". Njoj činjenica da je netko ljevičar koji je omiljen među američkim liberalima i europskim intelektualcima predstavlja uvredu… A stav da je on "profesionalni provokator i samozvani filmaš" definiran je kružno, budući da se ne iznosi a ma baš ništa što bi ga potkrijepilo. Dakle, njezina kritika se može usporediti sa svađama djece predškolskog uzrasta: glup si jer si glup, jer si ružan i manji od mene, a prevedeno na jezik kome je pisana ova kritika gotovo u stilu Goebelsove Nazi-propagande, glup si jer si drukčiji.
U navedenom se članku Moore-ov angažman uspoređuje sa djelatnošću agitpropa, zbog jednostavne činjenice da se usudio upustiti u kritiku "borbe protiv terorizma", "operacije trajna sloboda", uspostavljanja "Novog svjetskog poretka" (by the way, krilatice koju je ponovno skovao Bush sr., ali koju su već koristili neki drugi pokreti koji su također "oslobađali" svijet pancer-divizijama). Zamislite, neki od "uglednih" republikanskih kritičara izjavili su da je film "Fahrenheit 9/11" pun "faktografskih propusta, nedorečenosti, poluistina i pukih izmišljotina", i čim su to rekli bushovski posjednici kamena mudrosti, naša Sanja nije našla za shodno da navede ikoju od tih izmišljotina za koje ne mogu tvrditi da ne postoje, no jednostavno nije nam dana mogućnost da sami prosudimo, budući da film nismo imali priliku gledati, ali, po njoj, to i nije potrebno. S druge strane, liberalna kritika koja podržava Moore-a je a priori plaćenička, glupa, pretpostavljam i drogirana a podsmjeh s kojim naša novinarka govori o pozitivnim kritikama hollywoodskih zvijezda koje, zamislite, dolaze na projekciju nakon što su se usudile pogledati utakmicu Lakersa bi se možda mogao i djelomice prihvatiti da je ironično primijenjen na obje strane, a ne kao bahata diskreditacija isključivo neistomišljenika.
Ima u tom članku i neizbježnih pronalazaka teorija urote i zakulisnih igara koje "guraju" Moore-a na površinu, također omiljenih u antiliberalnom miljeu. Tako su sva javna pojavljivanja i uspjesi Michaela Moore-a ustvari isforsirani i namješteni, kao što je njegova pobjeda na festivalu u Cannesu ("nekoć uglednom", rekla bi Ilićka, predvođen stanovitim Quentinom Tarantinom za kojeg nam je maltene željela staviti fusnotu da bismo doznali tko je, dok je Godard s pravom ali u datom kontekstu potpuno pristrano okarakteriziran kao "legenda").
Zaključno, mislim da je članak pravo tendenciozno smeće, a kolegici Sanji Ilić predviđam svjetlu budućnost u nekom od brojnih medija koji gaze po njenoj istoj liniji…