Imamo (li) Vedrana?

Imamo (svoju) Hrvatsku! Pobjedonosno i u egzaltiranom stanju (zapravo ne znam što to točno znači, ali baš onako zvuči) uzviknuo je Tuđman 1990. godine. Uskoro će tu istu povijesnu (para)frazu s možda čak još i više posvojnog u pridjevu i s možda još i više egzaltiranosti (u međuvremenu sam pogledao što ta riječ točno znači i vjerujte da baš paše kontekstu) izvikivati međunarodni monetarni moćnici (MMM) prigodom našeg službenog ulaska u EU! Pa neka i Mehta dirigirao na parkingu! E neka, već je i red da se ta saga okonča.

Ali (za)sad imamo novog zaštitničkog supermana i nema straha za domaju! Imamo Vedrana! Imamo jednu od najneukusnijih i najneuviđavnijih reklama ikad! Imamo spasitelja koji se eto dugo skrivao unutar sistema cijenjene osiguravateljne kuće! On će nas izvući iz svih životnih govana! Žao mi je što uopće spominjem tih nekoliko tužno sramotnih sekundi promidžbenog programa, znam kako time tjeram vodu na njihov mlin, ali neke se stvari moraju reći!

Jer imamo mi i drugih spasitelja, imamo mi Zdravka imamo i Ružu!

Razmišljao sam treba li ih uopće spominjati jer isto tako kao i u priči o onoj reklami, tjeram vodu na njihov mlin. Razmišljao sam treba li Mamiću davati ikakvog prostora igdje - ili, ako mu ga se već i dade, onda komunikaciju treba voditi onako kako ju je na tiskovnoj u Puli nakon utakmice Dinama i Istre, pokazao Dr Fric! No Mamić nije pik zibner, Mamić je dobro potkožen i instruiran glasnogovornik ideja svog vremena. Junak svog doba! Ne podcjenjujte razne mamiće, oni imaju jako moćne sjenovite tatiće!

A Ruža? - Da su mi godine nešto manje i jaja nešto veća – slijedio bih njen naputak, otišao bih, majke mi! Otišao bih tamo gdje me Ruža šalje – jer tamo je puno ljepše! Mora biti ljepše tamo gdje nje nije! (Plašim se jedino da će doći dan kada mi više ni godine ni jaja neće moći biti izgovor što ne idem!)

Sve teže se nosim s tim oblajhanim ljudskim glupostima, i mada kažu da je pred izbore bilo za očekivati ovakvu gužvu u šešnajstercu, ja se sve češće sjetim mog starog učitelja, sad već pokojnog profesora J., koji je uvijek govorio da je demokracija suviše skupa igračka, a da bi je za svake izbore iznova razbijala neka druga neuka i razmažena djeca! Demokracija podgrijava podjele! Doduše to se naziva pluralizam stavova i mišljenja – ali ako svi znamo što je pravilno, vrijedno, istinito – gdje je korijen razlikama? Ili je različit samo put kojim idemo prema istom cilju, kako bi rekao Mao!

Diobe u društvu su frizirane svjećice na rođendanskoj torti povijesti. Znate one trik svjećice u koje pušeš i pušeš, a one se tek malo zagase, zatome i onda protinjaju još svjetlije i žešće.

Sve lažne podjele na desne i lijeve, crne i crvene, ustaše i partizane, konzervativne i demokrate, zaposlene i nezaposlene, nogometaše ili hokejaše, mačkoljubce ili keroljubce, mesojede ili biljojede, berače i skupljače, muškarce i žene, mlade i stare, queer or straight... (you name it!) - sve se one podvode samo pod dvije kategorije – postoje samo ljudi i neljudi!

No o tome tko je čovjek, a tko nečovjek, nažalost ne mogu vam suditi ni vrag ni Bog, ni Mamić, ni Franjo, ni Ruža, ni Ivo, ni Angela, ni Zoran, a bogme ni Vedran! O toj diobi i sili kojoj se priklanja, čovjek odlučuje sam za sebe! Sam pred sobom i u sebi!

Sretan će biti svaki onaj koji se bude mogao nositi s tim svojim sudom o sebi, oni drugi – ma njima više ni doktor Fric ne može pomoći!

Buraz s burze