Okupajmo Poreč

Svjedoci smo kako je jučer opet objavljen proglas anonimne (!) OccupayCroatie u kome je za petak u pet opet dogovoreno okupljanje na hrvatskim gradovima i trgovima a sve kako bi se opet "diljem zemlje" pokazalo "osiromašenom i potištenom narodu" da postoji alternativa sveopćoj učmalosti i dešperatnosti u ovoj našoj zemlji.

Ali sjećate se, pisao sam već o tom: ako je vama teško i ako ste u depri, ne znači da su i drugi u takvom stanju – i dok god ti drugi manipuliraju podacima i informacijama o tome koliko je vama u stvari teško, i dok god mediji i njihovi isklični i stvarni, pravi vlasnici vaše stvarnosti manipuliraju, ugovaraju i dogovaraju dozvoljene doze pesimizma koje nisu letalne, s jedne strane, ali nisu niti malo stvaralačke ni poticajne s druge strane - sistem je održiv! Jer da nema tih dušebrižničkih informatora mi u stvari ne bismo ni znali da nam je teško... a možda nam ni odista ne bi bilo teško, da ih nema?

U istom i takvom ozračju kakvo je u cijeloj Hrvatskoj, dogovara se opet i okupljanje na porečkom Trgu Slobode (Sloboda - kako to gordo zvuči!). Prošli put na okupljanju ona tri (3) "vesela okupatora" zjapila su na praznom porečkom trgu. Kako je novinar ironično zamijetio – čak ni policiju više ne zanimaju! A to je već ozbiljan nedostatak osobnosti – kad ne zanimaš policiju!

Kuc-kuc! Ako ima ikoga iza tih anonimnih maski i maskica sa samozadovoljnim smješkom, trebalo bi mu biti jasno da su takvi skupovi poput onog prošlog porečkog, za njihove ciljeve kontraproduktivni, a za vlast i vlastodršce upravo izvanredno jaki i produktivni! Pokazuju kako se lako napravi lakrdija od, u osnovi dobrih ideja i razmišljanja. Od ljudi se prave društvene lude, cjelogodišnje maškare koje plešu po pozivu - k'o mečka koju na štapu vode po sajmovima dok netko iza nje lupa ritam o neku zahrđalu tepsiju*.

Stoga bi, na žalost za pokret i ideju bilo bolje da na porečkom trgu ne bude nikog. Nula! Zero! Jer što fali ušuškanom i samodovoljnom Poreču? Ništa. Bogati se bogate, a siromašni se zlopate i to taman toliko da od gladi (još) ne pate. Sve je dakle OK! Bušimo ulice, pravimo okrugljake, sadimo cvijeće... baš kao i većina gradova u okruženju koji su preživjeli još jednu (dugu, hladnu i gladnu) zimu i koji željno čekaju da počne žetva!

Kad bi se čak i vlast promijenila na sljedećim izborima, u što debelo sumnjam, što bi se uistinu promijenilo? Ništa! Ovakav sistem je prilagođen održivom razvoju onih koji imaju pravu lovu (čitaj: cash) u rukama i koji (p)ostavljaju političare kad i dok im ovi odgovaraju. U najboljem slučaju sve se svodi na onu narodnu mudrost: "Sjaši Kurta, da uzjaši Murta!" - bar to iz posljednjeg primjera može biti bjelodano jasno i na razini države! Vlast se na posljednjim državnim izborima stubokom promijenila. Mislim, pobijedili su lijevi, demokrati, socijalno osviješteni. Onda smo očekivali kako će se desiti pozitivne promjene, kako će se pokažnjavati krađa i lopovluk, kako ćemo... I onda su nakon te pobjede krenuli s lijevog krila prema centru, a kako znamo i kako si lako možemo predočiti na svakoj prostornoj crti, ako od lijevo krenete prema centru – svakako se krećete udesno! Na centru je taman ostalo praznog mjesta budući su konzervativni centristi (kao da su znali) zaRužili još desnije. Ništa se nije promijenilo! Ili jeste: postalo je još gore!

Od onih pseudolaburista, peripatusa koji drže vezu između člankonožaca i kolutićevaca i tako još nikakve koristi, još su tek nepotrebna ukrasna đinđuva, bižuterija koja visi na uvetu radničke klase! Još su na piškiću-kakiću: ne znaju što bi sa svojim izborenim mandatima, baš kao ni Don uostalom.

A radnici ostadoše napušteni na vjetrometini, postaje im sve teže i voda im je već blizu usta – dok sva državna režija i sve ono što ovisi o radničkim zaradama i davanjima u budžet – još uvijek ima glavu visoko iznad vode! Mnogi se od njih još veselo praćakaju u plićaku i nisu osjetili ni K od kriznog vodenog vala. Divlji i neumoljivi kapitalizam želi nam pokazati da čak i ako uporno koljemo koku koja nosi zlatna jaja – kajgane će biti! Žutilo je boja koja se nosi, žuta je boja naše stvarnosti. A žuta vam ako niste znali, nastaje miješanjem crvene i zelene, a neki vrhunski majstori kista dodaju kao tajni sastojak i malo crne. Žuti žutuju - dok ih i crveni i crni štuju.

Dakle ni Kurtu ni Murtu ne brine konj na kojem se izmjenjuju, ni jednog ni drugog ne brine što su se ponosnom doratu jaja već otegla do poda i da više liči na olinjalu Don Quixoteovu Rocinante, nego li na hrabrog bojnog ata iz narodne predaje!

Kod nas ovdje u Poreču, pa i šire u Istri imamo malo drugačiju inačicu te narodne mudrosti; kod nas bi se moglo reći "Sjaši Kurta, da uzjaši Kurta!" Sad ne znam jesu li ovdašnji Kurte dvojki, đemeli, kumpanji, zermani ili tek imenjaki, to nije bitno za našu priču jer konj na kome jašu u istom je stanju kao i onaj državni i isto mu se jaja već vuku po prašini.

Okupati Poreč s ona naša tri vesela lika s početka teksta dakle nije nimalo lak zadatak. Nema kritične mase koja se želi skvasiti! Možda bi tek neki novovjeki Herkul mogao nešto učiniti po uzoru na priču o tome kako je oprao Augijeve štale, ali malo smo tanki s Herkulima u zadnje vrijeme, malo smo doduše i s vodom tanki u zadnje vrijeme i dobro se zna gdje je valja preko ljeta usmjeriti. Mislim na vodu, naravno!

Možda bi gradsko kupanje iliti kupanje grada valjalo početi u onom davno obećanom gradskom bazenu ili na "miomirisnoj" Peškeri ili možda u nekom novom aqua-parku?

Možda bi kupanje trebalo početi s onih nekoliko kapi svete vodice kojom se poškropimo na nedjeljnoj misi – jer vjera, pogotovo ova državotvorna, naša, katolička ima već odavno jedno dobro rješenje: jednostavno - ispovjediš se! Ubaciš nešto malo srebrnjaka u škrabicu, količina ovisi o samostalnoj procjeni svog grijeha, izmoliš za kaznu koju zdravomariju, kojeg očenašeka i resetiraš se poput kompjutera – poput novorođenčeta bezgrešno spreman na novi đir (ne)djela, dok ti se ponovo ne zakrči sistem... pa opet iznova!

Nitko te neće dirati dok se god možeš resetirati! Ctrl+Alt+Del

Vaš Gavun

*P.S. Znate li, onako btw, kako su se nekad (a po Nacionalnoj Geografiji negdje bogme još i danas) mečke dresirali za "ples"? - Iskopa se plitka rupa za ognjište, naloži se vatru u njoj i prekrije se nekim jačim komadom lima, gusa ili željeza; stavi se meče na taj vrući lim, gus ili željezo i onda udara neki ritam s priručnim sredstvima – poklopcima, tepsijom, dobošem, dairama... i tako više od nekoliko puta. I dok jadna mečka cupka na vrućem limu najprije na sve četiri, a ubrzo i na samo dvije noge (jer shvati jadna da tako bar prednje noge spašava od vreline) kod nje se stvori uvjetni refleks i ona s vremenom počne "plesati" i dizati se na stražnje noge čim čuje poznati ritmički zvuk torture. Sad već i bez vatre pod nogama. Čim prije počne plesati kako nemilosrdni gazda svira, tim prije prestane tortura na vrućem limu. Onda je još prstenuju kroz njušku, kariku zakače za lanac, a tu je još i neizostavni štap kojim je gazda drži na distanci, neizostavna brnjica i životinja je spremna zarađivati.