Živjeti (i nestati) u "STRPI SE" modu

Kažu da sam bio jako nestrpljiva beba i onda kad sam još plutao u maminom stomaku, ritao sam se i negodovao unutra želeći izgleda čim prije van. Kad sam se ispilio, priča mama, izletio sam kao raketa na prostirku pod njom, i to tako brzo, bez obzira što je mama bila prvorotkinja, da me babica nije uspjela ni uhvatiti u tom mom prvom susretu sa svijetom.

Poslije sam, pričaju, bio jako nestrpljiv u želji da čim prije prohodam, puzao sam k'o lud posvuda dok se jednog dana nisam okuražio i stao na vlastite klimave nožice. Kad sam bio gladan, nestrpljivo sam gutao žbuku s kuće ili suhu koru s vinove loze. Poslije sam bio toliko nestrpljiv da čim prije pođem u školu, da sam sam kod kuće naučio čitati i pisati sva i pisana i štampana slova već sa 6 godina. U školi me je učiteljica stalno smirivala i govorila da se strpim budući da mi je u prvom razredu bilo dosadno jer sam već znao čitati i pisati. Tada mi je učiteljica Elizabeta, kako bi me smirila, davala i neke druge slikovnice pa onda i knjige bez slika koje sam s guštom čitao! Stalno sam imao osjećaj da nešto negdje propuštam i sjećam se riječi "strpi se mali" kao šlagvorta moga djetinjstva... Sjećam se tada dugih zimskih predvečerja u kojima bi zarana padao mrak pa sam se morao strpiti i čekati da dođe struja, budući je bila restrikcija i svaki ju je drugi dan nestajalo po 4 sata popodne (naravno onda kad smrkne).

Strpi se, govorili bi mi roditelji, brzo ćeš završiti osnovnu, pa ćeš onda u srednju – o ta ti je puno zanimljivija... U srednjoj sam školi tek postao totalno nestrpljiv: velika količina novih spoznaja koja se nazirala, tek je jače podgrijavala moje nestrpljenje. Onda su nas nakon prvog razreda preobratili iz klasičnog na usmjereno obrazovanje: Strpite se, govorili su, ne morate odmah zagrabiti sve, imate vremena sve to naučiti na faksu... Nestrpljivo sam saznao da sam iz miješanog braka: mama mi je žensko, a tata muško! Nekako u to doba počele su me zanimati i djevojke na drugačije i molto interesantnije načine (konačno! već sam postajao nestrpljiv!), ali i one su često govorile da ne žurim, da se strpim, da ima vremena i da će sve doći kad bude trebalo, ali često je dolazilo s nestrpljenjem i puno ranije. Tada sam jako volio školu i bio sam toliko nestrpljiv da budem u njoj, da sam nakon jednog pijanog rođendana s odabranom ekipom završio u školskoj zbornici i preko vikenda. Kad su nas milicajci pohapali, rekli su nam da se strpimo jer da će nas pustiti iz pritvora čim nas sve ispitaju i čim nam roditelji potpišu zapisnike!

Poslije mature rekli su da odemo odslužiti vojni rok, da se malko strpimo pa ćemo, ako budemo vjerno služili domovini, nakon godine dana i na faks... u vojsci sam bio nestrpljiv da čim prije završim vojni rok pa sam jedno mjesec dana prije kraja klisnuo za vikend kući, ali netko me bio otkucao dežurnom pa sam se morao malo strpiti za odlazak iz vojske budući da sam 'nagradno' dobio još mjesec dana boravka!

U to doba govorili su nam da živimo u teškom vremenu od stabilizacije, a "stabilizacija" je drugo ime strpljivosti, govorili su da štedimo, da se strpimo jer da će uskoro sve biti u redu!

Govorili su nam da se strpimo dok smo bili u redu čekajući da natenkiramo auto na bonove za koje si se morao dobrano strpiti u redu dok bi ih dobio, govorili su nam da se strpimo u parne datume kad nismo smjeli voziti auto budući da nam je registracija završavala parnim brojem. (Onim drugima naravno, govorili su da se strpe u neparne datume!)

Rekli su nam da se strpimo dok ne bude bilo kave, dok ne bude bilo junetine, dok ne bude bilo deterdženta... Onda je došla osamdeseta, pa smo s nestrpljenjem čekali vidjeti što će se desiti kad Stari umre! U to sam doba nekako završio i faks i onda su mi govorili da se malo strpim dok ne dobijem posao, kad sam konačno dobio posao rekli su mi da se malo strpim dok ne dobijem punu platu, kad sam počeo dobivati pravu platu, rekli su mi da se strpim za regres, da se strpim za kasu uzajamne pomoći... onda sam se sav nestrpljiv i oženio, žena je govorila da se malo strpimo za djecu bar dok ne prestanemo biti podstanari. Kad sam u poduzeću u kom sam radio konačno došao na listu za dobiti društveni stan, rekli su mi da se strpim budući da sam još mlad i da ima onih kojima stan više treba...

Onda je došao rat, dočekali smo saznati što je planirano da se desi kad Stari umre, a ja sam još usput s nestrpljenjem saznao da više nema društvenih stanova bez obzira što sam godinama uplaćivao u stambeni fond. (Za razliku od svih onih nestrpljivih koji su svoje društvene stanove otplatili za niš!) S nestrpljenjem smo dočekali raspad mrske nam federacije. Potom sam s nestrpljenjem čekao da završi rat, onda sam s nestrpljenjem počeo čekati platu koja bila jadna i neredovita, ali ljudi su govorili – strpi se uskoro će sve biti bolje imamo svoju državu i svoji smo na svome... no onda se počelo sve češće prolongirati to strpljenje, trebalo se strpiti da nam dadu nove kredite pa da onda nestrpljivo i sam uđem u kreditno zaduženje – jer kakav je to uređeni sistem ako čovjek ne može (s veselim nestrpljenjem) podići dva, tri kredita, onda su mi govorili da se strpim jer da 15 godina vraćanja duga i nije neko vrijeme ako gledaš da si uspio kupiti stan (isti onaj koji je netko s početka pasusa već davno otplatio i sad ti ga prodaje jer čovjek, eto, ima višak stambenog prostora).

Potom smo s nestrpljenjem čekali da padne HDZ i da pobijedi SDP, onda smo postali jako nestrpljivi da uđemo u NATO i opasno nestrpljivi da uđemo u EU. Malo zatim nestrpljivo čekamo saznati koliko je love smirio Ivo i koliko je firmi neregularno pomažnjavano u pretvorbi. Opet sam počeo s nestrpljenjem čekati redovite plate, urođeno nestrpljenje mi nije pomoglo da mi budu redovito plaćani doprinosi.

Da sam oličenje nestrpljivosti saznao sam prije nekoliko godina upravo onog dana kad me opizdio infarkt: ležeći na zelenom bolničkom stolu, tavoreći u polusvijetu između svjetla i tmine, netko mi je uporno ponavljao da se još malo strpim, jer da još nije došao moj red! (Kad sam se nakon nekog vremena malo pribrao, shvatio sam da nisam imao vantjelesno iskustvo s anđelima i kerubinima i svjetlom na kraju tunela, već da mi je to govorio kirurg koji me operirao i koji je imao nekakvu svjetiljku zatakarenu na čelu!)

Nedugo potom vlastita mi je nestrpljivost već lagano počela ići na živce, (čudno, a tek mi je bilo 50) ... saznao sam da kako sam trebao biti strpljiv u nekim svojim idealiziranim shvaćanjima ne znam čega sve ne (valjda svega!), pa sam na pravdi boga završio na burzi – ni plavi svjetlonosni kerubini mi nisu pomogli.

Sad sam opet nekako onakav kao poslije faksa: nestrpljivo tražim (novi) posao i s nestrpljenjem čekam početak mjeseca da mi Linić tutne socijalnu pomoć. Nestrpljivo čekam hoću li financijski uspjeti dočekati da mi djeca pozavršavaju fakultete!

S neskrivenim smo nestrpljenjem čekali vidjeti tko će pobijediti na lokalnim izborima i onda smo opet razočarano saznali da se opet ništa nije promijenilo. Nestrpljivo čekamo ulazak u novu federaciju jer da će nam u njoj za razliku od svih onih starih i silnih austrougarskotalijanskofrancuskosrpskojugoslavenskih biti puno bolje. Nestrpljivo čekamo spasenje koje će sletjeti negdje sa sjevera-sjeverozapada na naša istokom izmučena pleća!

Strpite se, kažu nam, još malo i osvojit ćemo i to dugoočekivano zlato u rukometu. S novim nestrpljenjem čekamo vidjeti hoćemo li se uspjeti plasirati na SP u Brazilu i hoće li Blanka ikad više preskočiti dva metra. S istom već poznatom nervozom čekamo saznati do kad će se SDP uspjeti održati na vlasti. Nestrpljivo se nadajući, čekali smo neku treću opciju koja se izgleda nije uspjela objaviti. Nestrpljiv sam saznati hoće li se netko sjetiti raspisati referendum o trajanju nestrpljivosti!

Sad mi pak govore da se još malo strpim jer da će uskoro završiti kopanje kanalizacijskotelefonskovodovodnoelketro kanala oko kuće mi, pa da ćemo uskoro moći i oprati aute, robu, zavjese te da ćemo se uskoro, samo da se još malo strpimo, moći i voziti i živjeti kao ljudi. Kad zagrmi pa nestane struje jave nam da se malo strpimo jer da će se ista skoro pojaviti, kad nestane vode, jave nam da se malo strpimo jer da će ista naići čim padne kiša...

Kad me zapravo nestane, bojim se da će netko javiti mojima da se malo strpe, pa da me drže još malo na ledu budući da još nisu stigli iskopati grob!

(... a i što bih zamjerio ljudima, vruće je, pakleno vruće... ma strpit ću se ja, a i znam ko je pogrebac, možda se konačno proguram preko reda!)

Vaš buraz s burze

(: strpljen : spašen :)