Dva laka komada

Primjećujete li uokolo uglavnom iste komentare uglavnom istih događaja – čak i kad podržavaju suprotna stajališta, vidite da su isti... jedni podržavaju - drugi ne podržavaju, jedni uzimaju – drugi davaju, jedni se čude – a drugi su dvorske lude, jedni glume – a drugi se dvoume, jedni skupljaju mrvice – a drugi drobe skupljačice! Ali uvijek svi pričaju o istom!

Na pamet mi tako padaju dvije priče – skoro kontradiktorne, a opet tako iste, tako naše... tako povezane skoro filmičnom dinamikom, napetošću i scenografijom koja putuje kroz godine, priče koje se u jednom velikom i neočekivanom trenutku povežu i postanu trag jedinstvenog novog događanja!

Prva priča

Za ovu priču govore da ima istinite korijene (a kao da druge nemaju) i da se stvarno desila u neko doba koje je po mnogo kojim podudaranjima slično ovom današnjem. No te povijesne poveznice, kad shvatite kontekst, možete izguglati i sami, stoga priđimo priči!

Radi se naime o jednoj zgodi u hajdučkoj družini Jove Stanisavljevića poznatog Čaruge. U svom Kolu gorskih tića, kako se družina nazivala, bio je Čaruga neprikosnoveni gazda, vođa i autoritet. Svi su ga morali slijepo slušati i povinovati se njegovim planovima i taktikama. Predaja govori kako i nije bio samo obični razbojnik, lopov i nasilnik, već da je bio sličniji nekom našem lokalnom Robinu Hoodu koji je pljačkao bogate, a onda je često svoj plijen (novac, hranu, odjeću) znao dijeliti siromašnim seljacima koji su mu zauzvrat kao jataci pomagali da se skrije i pobjegne potjerama! Hajdučio je po širem području Slavonije i Baranje, uglavnom jugozapadno od Osijeka i to u vrijeme poslije Prvog velikog rata. Mada govore da mu se trag mogao naći i po Bosni, Lici i Dalmaciji. Tada je brojni Zeleni kadar predstavljao dešperatno i naoružano ljudstvo raspuštenih ili odmetnutih vojnih postrojbi koji su se bez jasne političke i ekonomske budućnosti unutar nove versajske državne tvorevine jednostavno prometnuli u – razbojnike!

Čarugino Kolo gorskih tića bila je jedna od najubojitijih i najbrojnih hajdučkih družina koja je čak imala i svoje zakone i statute; svoja pisana i nepisana pravila, a sam se Čaruga prepreden, lukav i nemilosrdan, nerijetko znao skrivati i pobjeći pred potjerama čak u Zagreb gdje bi pod krinkom uspješnog i bogatog poslovnog čovjeka, trgovca ili vojnog liferanta planirao nove sve smjelije pljačke i razbojničke pohode.

Priča se tako da je jednom u zlatno doba družine kad su joj mnogi pristupali želeći se brzo i suludo domoći bar dijela slave i bogatstva (rekli bismo danas – glamura) koji je pratio Gorske tiće, do skrovišta družine negdje na skrovitim obroncima Papuka seljaci su dopratili nekog rabadžiju koji im se želio pridružiti. Sav je bio opasan oružjem - pištoljima, kratkom štucanom puškom, nožinama i redenicima s municijom, a za sobom je vukao dva konja natovarena i pretovarena očito opljačkanim plijenom kojim si je želio širom otvoriti vrata ulasku u hajdučku družinu. Predstavio se Čarugi i ukratko, brzo, jednostavno i bez kićenja ispričao pred okupljenim seljacima i družinom kako je sam samcat poharao obližnje imanje vlastelina Joze H., kako je ubio i njega i sluge njegove i sve živo na imanju od stoke u štalama do svinja po svinjcima, a sve ono što nije mogao ponijeti sa sobom kao vrijedan plijen da je satro i uništio u strašnom ognju.

Pričaju da je Čaruga mirno saslušao njegovu priču, a kad ju je ovaj završio, izvadio je Čaruga revolver iz futrole koju je nosio onako visoko na prsima ispod svilom podstavljenog prsluka s lagano ispranim pepito uzorkom i jednostavno ga ubio jednim metkom ravno u čelo!

Kažu da je još rekao kako se zlo mora uništitit u korijenu – jer ako danas pobijemo i pokoljemo svu gospodu, gazde i velikaše – od koga ćemo sutra otimati i krasti?

Priča druga

Ovo je priča koju vrlo rado pričam, rekao bi Đole, i prostornovremenski je možemo smjestiti u bilo koju od proteklih dvjestotinjak godina u Hrvatskoj (a i šire), ali prihvatimo da se dešava danas.

Bio je obični radni dan, recimo utorak, u običnom tjednu za sve osim za članove porodice Horvath. Naime u dobrostojećoj obitelji uglednog odvjetnika i vlasnika odvjetničke kancelarije Horvath, stanovitog Vjekoslava Horvatha, pripremljen je obilan i svečani ručak na koji su bili pozvani i punac i punica gospodina samostalnog odvjetnika Horvatha, cijenjeni i dobrostojeći zubari i članovi Liječničke komore (dobro de, nisu baš oboje bili zubari, gospodin großtatek je bio zubar, a gospođa punica je više počela kao administratorica u ordinaciji g. veleučenog punca i tateka, ali je već tako dugo svi doživljavaju i oslovljavaju gospođom doktoricom, da se vremenom i zaboravilo njena prava naobrazba – a to i tako sad nije uopće predmet ove priče).

Dakle: obilan i svečani ručak! Tu smo stali. Ne gubimo se u nevažnim detaljima. Vruće je! Tko će me (pro)čitati do kraja?

Objed je naime bio organiziran povodom ustoličenja nasljednika obitelji Horvath, mladog i netom svršenog advokatskog pristava, sina g. Vjekoslava Horvatha, Domagoja. Nije za čuditi što se ova plemenita vještina u ophođenju s ljudima, kako je advokaturu znao zvati g. Vjekoslav, prenosila s oca na sina: ta zar mladi pivac ne kukuriče, zar mlado pseto ne reži i ne grize?

Domagoj, mladi jurista, netom je postao partner u očevoj advokatskoj kancelariji, i kako nam je vidjeti već se naime neko vrijeme na ulazu u zgradu u kojoj su Horvathovi imali i dvoetažni stan i odvjetnički ured, nalazila nova mramorna crna tabela sa zlatotisaknim slovima na kojoj je stajalo (između adrese i uredovnog vremana) Odvjetnički ured "Horvath & sin".

Mladi je Domagoj naime danas imao svoj prvi parnični postupak! Prisutni su pijuckali Krug Grande Cuvée iz '98., čekajući slavljenika u velikoj trpezariji, uz stol postavljen sa srebrnim escajgom i Limoges francuskim servisom za ručavanje s intarziranim modrim i zlatnim obrubom, te ukrašen velikom cjevastom kristalnom vazom s pozlatom i dugačkim rezanim bijelim kalama u lagano tintom obojenoj plavičastoj vodi... mada bih vam kao sveznajući pripovjedač lako mogao prepričati otkud je sve iz prethodnog i ovog pasusa završilo u obitelji Horvath... nema svrhe okolišati, pogotovo stoga što se na vratima speisezimmera pojavio Domagoj. Sav ozaren, pun sebe i nahranjen pobjedničkim egom biranih gena prisutnih, nije mogao skriti izdajnički tremolo lijevog kutka usana koji je svima dao na znanje kako je mladi advokatski pristav Domagoj Horvath upravo i u najmanju ruku pokorio svijet! Sjećate se pitanja: zar mladi pivac ne kukuriče, zar mlado pseto ne reži i ne grize?

Dakle u egzaltiranom zanosu (bože, kako volim ovu sintagmu) Domagoj objavi: draga mutti (nju još do sada nisam eksplicite spominjao budući da je za priču doprinijela tek izborom servisa za jelo, escajga i vaze za kale koje je i tako nabavila Rezika koja je kod njih radila kao putzfrau), Oma, Großvater, poštovani gospodine oče... – i onda uz provalu radosti i ponosa, mladi advokat objavi kako je konačno sporazumnom nagodbom završio parnični postupak Končec protiv Babića, mejašku parnicu koju je neuspješno i dugi niz godina vodio njegov gospodin otac.

E sad... taj pogled kojim ga je otac počastio, nelagoda i gotovo hičkokovska filmska napetost koja je treperila u zraku... da je gospodin Vjekoslav kojim slučajem tada ispod svog sjajnom svilom podstavljenog prsluka s pepito uzorkom nosio revolver, ubio bi taj svoj neuki nakot na pravdi Boga, jednim metkom u čelo – baš kako je i Čaruga u prvoj priči ubio onog jadnog rabadžiju! No tek je tiho vrisnuo od jeda i u dahu istresao svoju muku pred prisutne: Ti da se nagodiš u predmetu Končec protiv Babića... o, u šta si protratio škole i godine... pa je li ti mozak ishlapio od ugodnog i lagodnog života... od toga sam te predmeta školovao, od tog sam ti predmeta sredio pokoji ispit tako da se i sad još prešvicam kad netko spomene riječ „maestro“, od tog sam ti predmeta uplatio polog za novi coupe, od toga sam predmeta kupio Rončevića i Pricu i Murtića (mahnuo je glavom u smjeru zidova po kojima su visjeli dotični), od toga sam predmeta nabavio i onaj stari bidermajer u wohnzimmeru a bogme sam od njega nabavio i nove sise tvojoj gospođi materi (spomenuta se gđa tek lagano zarumenjela)... O, samo mlada i neiskusna budaletina poput tebe može zaklati kokoš koja nosi zlatna jaja!

Razočaran i sav zdvojan u svoju budućnost i budućnost Advokatske kancelarije "Horvath & sin" iskapio je gospodin Vjekoslav svoj Krug Grande Cuvée i onda u istu čašu iz teške boce od češkog stakla nasuo konjak, skoro do vrha... gospođa punica se neprimjetno prekrižila vidjevši taj neoprostivi faux pas!

Vaš Gavun