Kraj igre?

Evo, završio je i taj Poreč 24 (kišna) sata, sad da još ispratimo Thompsona i nek' već jednom počne ta škola! Netko je možda sretan, a nekom možda i smeta – ali službeno je: Počeo je kraj ljeta!

Primijetio sam kako volim u svojim tekstovima praviti dugačke (možda čak i zbunjujuće) uvode, da bih onda zaključio, kulminirao ili jednostavnije - poentirao na malom prostoru, tek možda na trećini, četvrtini cijelog članka! Dok sam pravio plan pisanja za ovaj tekst, ponovilo se isto pravilo! Čemu toliki uvodi? - mislio sam (pazi ovo: 'mislio sam' – koji glup ulet za tekst, al'ajde)... i onda shvatio kako obično imam želju prenijeti neke stare i zaboravljene fore, apokrifnu i nenapisanu predaju nastalu u doba moje, "nešto starije" generacije!

To prenošenje znanja, svakako se ne odnosi na "pametovanje" mlađima, jer sam davno naučio da to kod mladih ljudi uopće ne pali. Otkrio sam to odgajajući svoju djecu ali i time što sam veliki dio svog dosadašnjeg radnog vijeka, radio uvijek s ljudima mlađim od sebe... i to mi je dosta pomoglo, budući sam naučio učiti od mlađih!

Da sam u pravu s tim svojim gandijevskim, nenasilnim prenošenjem informacija, pokazao mi je i nedavni slučaj kad me jedan od mojih mlađih kolega s bivšeg posla zamolio da mu napravim spisak od nekih desetak knjiga koje je do sada već morao pročitati, a nije "stigao"! Naravno, mogao sam postupiti patronatski i reći mu – o mlada budalo, što si propustio, sad ti je kasno, što si radio kad je trebalo čitati? No, (opet) naravno, i sami valjda znate da za čitanje nikad nije kasno... tako da sam mu brzo složio i poslao spisak od i više nego desetak naslova među kojima su se našli Majstor i Margarita, Sidarta, 100 godina samoće, Kobna jaja, Stepski vuk, Mali princ, Tri Borgesove priče, Preobražaj, Hrvatski bog Mars, Godot, Mirni dani na Clichyju... za početak sasvim dovoljno! (U pričuvi već imam i sljedećih 10, ako ikad pita :)

Ali, rekao sam ranije - razmjena informacija jest i mora biti obostrana! Pokazuje to i post s fejsa jednog sinovog prijatelja koga mi je ovaj proslijedio prije neki dan! Veli taj njegov prijatelj ovako: "Sinoć nam je nestalo struje u kući. Malo sam razgovarao s roditeljima. Zanimljivi neki ljudi!"

Rad-ni tjedan

Ali ono o čemu sam vam onako zaozbiljno htio pripovijedati je neumitna i sve očitija promjena rasporeda dana u radnom tjednu! Što se u tome krije? Jeste li zamijetili slučajno među poticajnim mjerama za porast zapošljavanja (ili smanjenja otpuštanja) našeg vrlog doktora Mrsića i onu o neradnom petku? Jeste? Niste! OK. Svejedno ću ja nastaviti:

Kad sam ja bio krenuo u školu, koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća (brrr... kao to daleko zvuči) sasvim je uobičajeno bilo ići u školu i subotom, i roditelji su nam sasvim uobičajeno radili subotom, a tek je nedjelja svima bila neradna.

Nedjeljom zaista nitko nije radio! U mjestu u kome sam tada živio, a koje je brojilo nekih desetak tisuća stanovnika, nedjeljom je dežurala tek jedna samoposluga i to od 8 do 12 sati i jedan novinski kiosk na centru. Zanimljivo je bilo da ni tada u toj samoposluzi nije bilo gužve. Tada je nekako bilo sramota domaćicama da moraju ići nedjeljom u samoposlugu, ispale bi neodgovorne, lijene, zaboravne i šlampave, a još bi dodatno dale povod muževima da izađu u nabavku i da zaglave u nekoj birtiji oko centra. U mom se mjestu ta birtija zvala "Stojkovac" i kao klinac sam mislio da je to po nekom Stojanu ili Stojku (tada je u našem mjestu bilo još tih "čudnih ljudi, čudnog imena" kako bi rekao Škoro), ali onda sam kasnije skužio da je to ime birtije nastalo zbog toga što u njoj nije bilo niti jednog jedinog mjesta za sjedenje, već se cuga ispijala na stojećki uz nekoliko zidnih pultova i povišenih okruglih stolova koji su svi imali onu obveznu šipku za nogu i kukice ispod gornje plohe na koje su zabludjeli muževi mogli objesiti kupljene namirnice u torbama ili cekerima budući da tada još nije bilo plastičnih vrećica (a nisu, bogami bile ni potrebne, kao uostalom što ni danas ne trebaju).

Znakovito je, ali ipak nebitno za priču, da je ondašnji poslovođa te naše "nedjeljne" birtije, danas najveća faca u mjestu, naravno član je Stranke i poznaje Predsjednika (koji je inače njegov osobni, da ne velim lični, prijatelj), ima par kafića, restoran, hotel za lovce, jedan mu je sin direktor Šumarije (jedne od rijetkih firmi koja u tom našem malom gradiću još uvijek radi), a drugi mu je sin dogradonačelnik zadužen za resor gospodarstva. Ali neću o tome... tko zna gdje bih završio razvijajući tu priču? A možda i pretpostavljam gdje? Stoga, bolje ne!

Dakle, vratimo se temi: poslije, kad sam krenuo u srednju školu, sredinom sedamdesetih (isto, prošlo stoljeće), subotom smo išli u školu samo ako smo bili u dopodnevnoj smjeni, a roditelji su nam sve češće počeli raditi tek svaku prvu subotu u mjesecu.

Nedugo potom, prešutno se i u većini slučajeva prestalo ići u školu subotom i naravno subotom se prestalo i raditi.

Danas se eto, razmišlja i o ukidanju radnog petka. Od 6+1, preko 5+2, dolazimo polako ali sigurno do 4+3!

Standard i lova koju možete zaraditi (govorim čak samo o prosječnom čovjeku i prosječnoj zaradi) višestruko su se multiplicirali u svega tridesetak godina. Uz puno manje vremena provedenog na poslu zarađujemo puno više love (dobro de, zlobnici jedni, ja baš više i ne :))

Mislite li da smo prije bili gluplji, neučinkovitiji ili je po srijedi nešto drugo (osim četvrtka)! Cijeli sistem se okreće od čovjeka prema novoj i puuuuno većoj "dežurnoj samoposluzi" i "Stojkovcu"! Nije više bitno samo zaraditi i imati lovu, za cijeli je sustav bitnije - ne zadržati je dugo kod sebe i čim prije je (po)trošiti! A kako biste je što bolje potrošili, dobivate sve više "slobodnog" vremena! Što radite na godišnjem odmoru? Odmarate se ili (se) trošite? Ah da, sorry - možda ste vi oni novovjeki gulanferi koje trošenje odmara! Zašto je došlo do ove globalne krize - pa očito je previše love ostalo kod ljudi, van novčarskih optjecaja... a tu lovu treba izvući, lunarno ili solarno - ali lova mora na sunce! 

Sjednite malo i razmislite (k'o Mujo iz onog vica... ako ne možete misliti, onda bar sjednite! Ma znate ga sigurno, stari je, neću ga prepričavati) – što radite u slobodno vrijeme koje vam se sve više "otvara"? Glupo čučite kraj svojih pametnih telefona plašeći se da će vas pozvati gazda, poslodavac ili čak Predsjednik Stranke zbog neke neodgodive obveze ili neizvršenog projekta, a u međuvremenu trošite ili tražite načina kako ćete potrošiti novac koji imate, kao da vam je to zadnje u životu! Plašite se hoćete li ga uopće i stići potrošiti – pa trošite još žešće!

Imate li onda uopće SVOG - i novca i vremena?

I upravo zbog svega toga, a kako bi vam sve ono prethodno napisano ostalo što duže na pameti, moram opet ostati dosljedan svojoj prvotnoj "učiteljskoj" i inspirativnoj matrici i ispričati vam za kraj ovu poučnu priču (tko je zna – zna, a tko ne zna – njemu 2):

Mali ptić ispao iz gnijezda u snijeg. Zima je bila neuobičajeno uranila i već je ranom jeseni pao prvi snijeg. Uplašen i u hladnom snijegu, ptić je počeo cvrkutati kao lud želeći dozvati roditelje koji su odlepršali negdje u vječnoj potrazi za hranom. Nedaleko od drveta s kojeg je ptić pao, prolazila je jedna stara krava. Čuvši jadno ptiče kako cvrkuće od muke i vidjevši kako se već počinje smrzavati, sažali se nad njim i ne mogavši mu drugačije pomoći – posere se na njega! Kravlja je balega bila potpuni spas za ptića. Bila je topla i obilna, čak je u njoj bila i pokoja sjemenka koja se mogla kljucnuti i, bio je uvjeren mali ptić, mogao je sigurno u njoj dočekati da mu se vrate roditelji. Kad mu je to sve prošlo kroz glavu, počne opet cvrkutati kao lud od sreće i nove snage koju mu je podarila samilosna krava!

Ali... obližnjim je šumarkom prolazila lisica! Čula je ptiče koje je u novom životnom zanosu divlje pjevalo i u nekoliko je dugih skokova časkom stajala iznad jadne ptičice! Malo je s gađenjem okretala glavu, njuškala neugodan vonj balege i zdvojno mjerkala veličinu ptičice u njoj... ali zima je bila neubičajeno uranila i tko zna kakva je još čeka glad – pomisli lisica – priliku svakako treba iskoristiti!

Izvadila je ptičicu iz balege, dobro je istrljala i obrisala u snijegu i – pojela je!

Pouka:

• Kad te netko uvali u govna, ne mora značiti da ti želi zlo!
• Kad te netko izvadi iz govana, ne mora značiti da ti želi dobro!
• I kad si u velikim govnima, bolje šuti - ne mora svatko znati kako ti je!

Uvijek (samo) Vaš - Buraz s burze!