Oglas za posao ili Sliku tvoju ljubim

Mislili ste da sam nestao, ili još bolje da sam prestao... onako zaposlio se čovjek i otišao bez pozdrava, k'o u onom narodnjaku:

"Otišla je bez pozdrava i bez zbogom na usnama,

k'o da ljubav nikad nije postojala među nama"

ili onom još poznatijem:

"Kuče laje, a ja mislim ti si; otiš'o si, sarmu probo nisi!"

Sve legendarni stihovi za rezat' žile tupim žiletom!

Ali nigdje nisam otišao, tu san, vajk tu! Ne znam više je li to dobro ili loše?

Javljao sam se na neke oglase po školama, ali ništa od toga! Od 10 poslanih oglasa na dva mi se u prosjeku ljudi povratno jave... ono bar napišu "žao nam je niste odabrani... više sreće drugi put", kao da igrate lutriju! A možda to i je lutrija: posao u Hrvatskoj!

Ostali se niti ne jave, nema ni lijepog odgoja više u školama. Kaže mi jedan prijatelj koji radi u školi, da na većinu tih oglasa nitko ni ne bude primljen – ljudi naprave preraspodjelu unutar postojećih kadrova tako da im ostane nešto malo love viška koju dobiju od države, grada ili županije, pa je onda međusobno podijele!

Znate onaj sistem – domar ili dostavljač koji inače ima još dva ispita do diplome, počne predavati malo glazbenog, učitelj glazbenog tako ima vremena za koji dodatni predavanja likovne kulture, likovnjaka se oslobodi za koji dodatni sat kemije, kemičar tako dobije priliku predavati i matematiku, matematičar predaje stručnu grupu predmeta, pedagoški neobrazovani predavači stručnih predmeta počnu predavati i malo stranog jezika, tako da kad svi izlude od silnih preraspodjela, školski psiholog konačno može predavati onih nekoliko sati hrvatskog jezika za koji je u stvari bio raspisan natječaj!

Inače, oglasi i natječaji postaju ljudima sve manje zanimljivi. Vide da je vrag odnio šalu, pa traže sami! Valjda su se s godinama borbe i muka, malo spametali! Naime postalo je valjda već svima očito kako su mnogi oglasi objavljeni uvijek tek za zadovoljavanje neke jadne birokratske ili rodijačke forme. Nekad davno za takve se oglase govorilo da su to oglasi sa slikom! Naime u traženim uvjetima za posao uvijek je sve pisalo (ili ništa nije pisalo), tako da se uz malo zdrave pameti shvati kako se na određeni oglas očekuje baš određenu osobu! Govorilo se - "Samo što još i sliku nisu stavili!" (Možda bi bilo poštenije čak staviti i sliku, pa se ne bi ljudi patili i skupljali silne papire, trošili vrijeme i gorivo baš onako bez veze!)

Evo ispričat ću vam jednu pričicu koja se tijekom javljanja na oglas dogodila nedavno jednoj mojoj dobroj poznanici!

Poslodavac je bila ustanova izuzetne socijalne osjetljivosti, čiji je osnivač država, pa je time čak (jadna moja poznanica) mislila da će imati veće šanse, jer kao lokalni politikanti će imati manje upliva! Posao za koji je natječaj bio raspisan je bio sasvim običan posao za SSS, računovodstveno administrativnog referenta... ništa specijalno, ono prebacuješ brojke i slova iz jedne kućice u brojke i slova u drugoj kućici! Plata isto ništa specijalno – nekih 3.500 kuna maksimalno... možda s radnim stažom i prijevozom natučeš četiri tisućice... ali je redovita, sve preko papira, idu porezi i doprinosi, možda joj čak vrate i dozvoljeni minus u banci... i...

I na oglas se javi nekih pedesetak ljudi... prvi krug ispadanja naravno bude taj da se provjeri formalna valjanost papirologije... to rade ljudi unutar ustanove... netko tamo pregleda papire i napravi spisak preostalih kandidata koje se pozove na prvo testiranje! (Da ne zaboravim spomenuti: prošlo je već 20 dana od objave oglas!)

Pokazala mi je poznanica taj prvi spisak odabranih kandidata koji su pozvani kod poslodavca na testiranje... bilo ih je sad tek desetak, pogledao sam imena uz koje je stajala godina rođenja i stručna sprema i mogao sam se već tada kladiti da sam znao tko će dobiti posao! No naravno, ništa joj nisam rekao i mišljenje sam zadržao za sebe, ne bi bilo uopće fer ubiti joj volju već na početku!

Imala je ta moja poznanica nekoliko nedostataka koji su joj bili "smetali" u predstojećem dugotrajnom i iscrpnom "natjecanju": godine, stručna sprema i svojevrsna nesvrstanost!

Krenimo redom:

Zašto godine? Jednostavno! Kad se u nekim godinama (ona je negdje između 40 i 50) javiš na oglas, onda si u startu zakinut i osakaćen jer svatko misli da bi u tim godinama čovjek trebao imati nekoga (vezu, šnjuru, poznanstvo, kuma, zermana...) koji će ti pomoći naći posao onako mimo procedure, a isto tako ljudi uobičajeno smatraju da si sam kriv što si ostao bez posla jer ako već mijenjaš posao, očito je da si već ranije napravio krivi izbor!

Zašto stručna sprema? - Ta moja poznanica je imala odgovarajuću stručnu spremu i iskustvo upravo za traženi posao (SSS, ekonomski smjer), ali je uz to imala i visoku stručnu spremu iz druge struke! E sad kad s tim dođete na razgovor, slično vam je kao i s godinama: ljudi pretpostavljaju da ste trebali raditi u svojoj struci koja odgovara vašoj visokoj spremi, a kad već ne radite, znači da opet nešto nije u redu s vama jer – cijeli naš sistem i uređenje i države i privrede je sasvim OK, jelte, greška je dakle u njoj! Opet.

Botticellijeva slika pakla

I konačno - zašto k vragu nesvrstanost? Dobro svi valjda znamo kako je nesvrstanost prošla u povijesti, čak je još Dante u "svom" Paklu spomenuo kako od svih viđenih čuda u podzemlju najveće mu bijaše iznenađenje koliko je puno bilo neraspoređenih i neopredijeljenih duša koje nisu bile ni za limb (prvi krug pakla), a bogme ni za čistilište tj. za put ka raju!

Naravno diskriminacije prilikom primanja na posao ne bi smjelo biti niti po jednom od navedenih razloga ali... ako uz sve prvonavedeno još nisi ni u kojoj stranci - a ova moja poznanica nije bila – što onda činiti? Možete li vjerovati da ima takvih ljudi? Pa bar da je bila simpatizer! Čak čovjek ne mora biti ni u vladajućoj Stranci, ne, ne, za funkcionalni stajlig ličnosti možete biti i u oporbi, možete biti čak i član mrskih i najmržih protivnika ili bilo koje male, minorne za prijelaz praga čak nedovoljne strančice... ali bitno je da budete stranački opredijeljeni jer inače – gdje će vas svrstati, kako će znati otkud ste i čiji ste! Pa ljudi moji kako niste shvatili – najgori ste ako ste nesvrstani! Onda ste ničiji, a time potencijalno i svačiji i upravo se za vas mora najviše truda utrošiti na izborima i pred izbore, jer za "naše" je ljude lako i za "njihove" se sve zna... ali vi... ma dajte molim vas!

Ipak s ovim minusima, ali i s cijelom nizom pluseva, krenula je ova moja poznanica u boj, u boj za status svoj! Ako ništa drugo (a ispostavilo se da je bilo još i puno drugog) imala je sigurno najjaču motivaciju za posao - mada ne mogu podcijeniti nikoga među kandidatima, obzirom na vremena u kojim živimo! Imala je muža bez posla, dvoje djece na faksu, kredit za auto i zadnju "bijelu" plaću kod trenutnog poslodavca isplaćenu prije nekih dvadesetak mjeseci! Poznato vam je to? Prekrasno motivirajuće! Nije li?

I onda dođe spomenuto testiranje: pismeni test je trajao dva sata, pitanja su bila velikim dijelom iz struke i nešto malo iz opće kulture. I jedno i drugo joj je išlo na ruku, svako testiranje ovog tipa, ako ćemo pošteno, ide na ruku starijim, iskusnijim i obrazovanijim kadrovima... ako bi se po tom sistemu odista i zapošljavalo onda mladi bez iskustva nemaju nikakve šanse pred starijima! No to je već pitanje sistema koji treba mijenjati i sadržaja natječaja koji se raspisuju. Recimo, ako na poslu hoćete mlade i neiskusne ljude onda gledajte da u natječaju bude trčanje na 100 metara, skokovi u vis i u dalj, maraton, triatlon i slično! (a i to već postaje diskutabilno obzirom na mlade i njihov sjedilački način života – no, o tom potom!)

Dakle, ova moja poznanica rasturi test, debelo ostvari najviše bodova (za trećinu više od drugorangiranog kandidata) i sva sretna već je čekala da je pozovu na razgovor gdje će joj objasniti kako i kad će početi s poslom!

Ali, ne lezi vraže, nakon nekih novih desetak dana, dobije ona poziv na dodatno testiranje koje će se ovaj puta obaviti u Puli, profesionalno i u pravom i osposobljenom centru (u stvari bilo je to nešto onako pri pučkom učilištu)! Jer da ih je petero zadovoljilo prvo testiranje (?) i da se mora prići novom ozbiljnijem testnom postupku! (Sjetite se – govorimo o administrativnom poslu srednje stručne spreme, a ne o voditelju Instituta za atomsku fiziku!)

Prođe opet nekih desetak dana i ode ona za Pulu. Ovo je pak testiranje trajalo cijelo dopodne (od 8 do 13 sati), sadržavalo je razgovor sa psihologom, stručnjakom za motivaciju i razgovor sa osobom iz struke, još jedan opći klasični pismeni test inteligencije i ne znam kroz koje sve još mirakule ih nisu propuštali!

Poslije, kad smo se našli na kavi, ispričala mi je kako je u principu bila zadovoljna sa sobom i s tim kako se nosila na testiranju... no osjetio sam joj malo u glasu kako već lagano sumnja u korektnost natječaja budući da pitanja i oblik testiranja nisu bili ni blizu primjereni poslu! Ali hajde, nije gubila nadu!

Nakon svega - prošlo je opet nekih desetak dana i ona dobije novi poziv na konačni razgovor opet (a gdje drugdje nego) kod poslodavca. Nije uz dopis pisalo nikakvo obrazloženje niti je bilo išta rečeno o rezultatima u Puli!

No, sad je već bilo očito – opet je prošla testiranje (pomislio sam bezobrazno: e draga moja, još te se nisu uspjeli riješiti!) i trebalo je učiniti konačni korak, presjeći gordijski čvor i napraviti sa stajališta poslodavca konačnu eliminaciju kako bi se već jednom došlo do čovjeka sa slike! Da podsjetim – cijeli je taj postupak već trajao skoro dva mjeseca!

Došao je i taj dan – završni razgovor opet kao i na početku – kod poslodavca! Ispalo je da je ponovo rasturila prethodni test (rekao sam već da u testovima tog tipa stariji, iskusniji i obrazovaniji imaju u startu puno veće izglede) i da će ovaj razgovor donijeti konačnu motivacijsku prevagu između dvoje preostalih kandidata!

(Neću još dugo, još malo se strpite, sad ide najzanimljivije!)

Dakle na tom finalnom razgovoru od strane poslodavca nije bilo niti jedne osobe s bar nekakvim menadžerskim ovlastima, zašto bi se oni zamjerali, kad se i tako već sve zna - bili su prisutni djelatnici u rangu domara, spremačice i psihologinje – inače pripravnice na stručnom osposobljavanju!

Pitanja na tom razgovoru išla su od onih izrazito teških: kad će kiša?, pa onih težih: kakve su mogućnosti za uzgoj papiga u Subsaharskoj Africi, do onih lakših: tko je pobijedio u utrci na 400 metara na olimpijadi u Stockolmu 1912. godine, a potom još i koja je razlika između deve i dromedara?

Očito je kako važnost pitanja korespondira broju deva koje su se odnedavno pojavile kod nas u šumi iznad bolnice! To me podsjeća na stari pojam u slengu kad smo "devama" zvali ljude koji su se pravili grbavi, odnosno nevješti, neznalice koje kao nisu imali pojma što se to oko njih događa!

Naravno, nakon nekoliko dana poznanica je dobila i službeni odgovor, odnosno odbijenicu na kojoj uz zahvalu na javljanju na natječaj i mnogo sreće u daljnjem traženju posla nije bilo nikakvog bar nagovještaja mogućnosti žalbe ili dodatnog uvida u natječajnu dokumentaciju!?

U obrazloženju nije pisalo ništa drugo osim imena primljene osobe! A jasno vam je valjda da to nije bilo njeno ime!

I što mislite koga su primili? Naravno – osobu na koju sam se bio spreman kladiti da će i dobiti posao! Kako sam znao da će primiti baš tu osobu? Jednostavno! Šapnula mi ptičica!

(A zašto se svi jednostavno ne pravimo "grbavi"!?)

Vaš Buraz s burze

P.S. Možda za kraj vrijedi parafrazirati socijalno najosjetljiviju osobu u ljudskoj povijesti – prije će deva iz zadnjeg pasosa proći kroz ušicu igle, nego li će oglasi za posao postati učinkoviti!

Ne, ne nije to Sudac rekao, o Isusu se radi, neznalice!

Ajd sad zavrni prijatelju, za kraj onako kao i na početku, narodnjački, populistički: Sliku tvoju ljubim, šapćem tvoje ime, vjetar nosi riječi – ne zaboravi me!