Fahrenheit 9/11 u Areni: film odličan, doček trijumfalan
Kultura, 22.07.2004.
(Izvor:Marin Grgeta/foto: Pula film festival)Moram priznati da sam s velikim nestrpljenjem čekao prikazivanje američkog dokumentarca Fahrenheit 9/11, višestruko nagrađivano najnovije djelo redatelja
Michaela Moorea. O tom ste filmu, a posebice o njegovom redatelju, mogli već jako puno čitati na našem portalu.
Arena je u utorak bila dupkom puna, što se ne pamti valjda od vremena kad je pulski festival pohodio drug Tito, glavom i bradom, nerijetko praćen samom vrhuškom svjetske filmske elite - Elyzabeth Taylor, Richardom Burtonom, Sofiom Loren. Mislim da postoji više nego osnovana sumnja da razlog takvoj posjećenosti nije bio prvi film na večernjem programu, "Slučajna suputnica", dugometražni prvijenac redatelja Srećka Jurdane, koji je poznatiji kao politički komentator tjednika Nacional. Film je to koji govori o nizu pojava i problema suvremenog hrvatskog društva kroz dogodovštine glavne junakinje Vanje. Same teme su zanimljive, iako sam stekao dojam da se previše toga htjelo utrpati u malo više od sat vremena, koliko traje film, tako da je sve skupa izgledalo dosta usiljeno.
Nakon poduže pauze, tijekom koje je snimatelj Tomislav Pinter dobio Vjesnikovu nagradu "Krešo Golik" za životno djelo, dočekali smo napokon "Fahrenheit 9/11", razlog zbog kojeg se u Arenu natiskalo, neslužbeno doznajemo, preko 7000 ljudi!
Nisam filmski kritičar, štoviše, nisam ni od onih dobrih "laičkih" poznavatelja filma, tako da neću previše ulaziti u "tehničke" detalje njegove izrade, ali se neskromno smatram relativno dobrim poznavateljem društveno-političke problematike o kojoj taj već slavni dokumentarac govori.
Smatram da je film više nego dobar i da naginje prema odličnom. Sasvim suprotno od onoga što se kaže u kritikama koje smo i spominjali, Moore ništa ne nameće. On uglavnom podastire činjenice koje i dokumentira, a činjenica je da bi se s tim podacima dala sklepati fino zaokružena teorija zavjere, međutim sam redatelj to ne čini. On, naravno, nije nepristran promatrač, i tako se i postavlja. Bushu i njegovoj administraciji ništa ne odobrava niti oprašta, a objektivno i nisu napravili baš puno toga što bi se moglo opravdati. Naprotiv... Meni osobno je najzanimljiviji prvi dio dokumetarca, koji povezuje Bushovu obitelj i prijatelje (partnere) sa Saudijcima, posebno s obitelji Bin Laden. Moore izlaže podatke koji govore o tokovima poslova i novca između tih subjekata. On ne daje zaključak da oni planiraju i ostvaruju zajedničke akcije, blago rečeno, sumnjivog legaliteta, legitimiteta i morala. Do tog se zaključka lako može doći jednostavnom matematičkom operacijom zbrajanja. To nije jedini mogući zaključak, ali izgleda toliko logično da ga stvarno ne možemo u potpunosti odbaciti, naprotiv. To je ono što Michael Moore kaže, uglavnom ne riječima, već načinom na koji su montirane sekvence. Oni koji mu inputiraju da tendenciozno oslikava Busha mlađeg putem snimaka iz njegovog privatnog i javnog života koje ga prikazuju u (tragično) smiješnim situacijama, uopće ne razumiju satiru.
Povezanost rata i biznisa, posebno osobnog biznisa ljudi koji kreiraju sadašnju američku (a time dobrim djelom i svjetsku) politiku, nije neka osobita novost, no ona je u "Fahrenheitu 9/11" prikazana vrlo zanimljivo i podosta sažeto, tako da je i tom dijelu filma dajemo ocjenu odličan.
Posljednji, veliki dio filma, pokazuje tragediju rata i s njim povezanih ljudskih sudbina, kroz nekoliko isprepletenih priča malih ljudi. Iako i u tom dijelu ima odličnih vrhunaca, osobno mislim da su neke sekvence predugačke i da taj kraj razbija dotadašnju dinamiku. Možda je baš to i bio redateljev naum, no taj mi kraj jednostavno priječi da film ocijenim fantastičnim, iako ga smatram odličnim, poučnim i svakako za pogledati.