Povodom smrti Stipe Šuvara: Hrvatska bez ljevice (by Marin Grgeta)

(Izvor:Marin Grgeta)Znam da vijest o smrti donedavnog predsjednika SRP-a i istaknute ličnosti u prošlom sistemu, sveučilišnog profesora i urednika (i gotovo pa one-man band-a) časopisa «Hrvatska ljevica», kod širokih masa već pomalo pada u zaborav. Prije par dana sam pročitao lijepi članak Predraga Matvejevića u tršćanskom dnevniku «Il Piccolo» čije ću glavne teze prepričati, napominjući da se, uglavnom, s njima i osobno slažem. Taj je članak razlog zašto se vraćam na temu, smatrajući da ličnost Stipe Šuvara ne zaslužuje tako ekspresni odlazak u zaborav.
Matvejević započinje svoj članak konstatirajući činjenicu da su u «bivšoj» Istočnoj Europi pogrebi određenih javnih ličnosti često nosili breme snažne političke simbolike. Broj prisutnih često nije označavao samo njihovo mišljenje o pokojniku, već i poziciju koju su ti prisutni zauzimali u odnosu na sistem. Zasigurno je ostalo nešto od te tradicije. To potvrđuje i pogreb Stipe Šuvara, emblematičnog primjera opozicije Tuđmanovoj vlasti (kako kaže Matvejević). Tisuće i tisuće ljudi došlo mu je odati posljednju počast, dok je predsjednik parlamenta odbio prijedlog da se održi minuta šutnje. Podjela je bila vidljiva i u javnom mnijenju, gdje su na površinu isplivala oprečna mišljenja o čovjeku koji je oštro kritizirao nacionalizam i prije Tuđmanova uspona.
Šuvar je bio rođeni opozicionar: prevelika kritičnost i zahtjevnost priječili su mu da bude i dobar vladalac.
Iako su mu spočitavali da je kao političar odbacivao intelektualce, nitko ih nije uspio tolike okupiti oko sebe, nakon raspada Jugoslavije. Otvoreno su mu zavidjeli na toj vještini, čudeći se kako mu, usprkos svemu, uspijeva oko sebe okupiti ugledne «Praxisovce» kao i pisce suprotstavljene nacionalizmu, poput samog Matvejevića. Nitko, bilo na vlasti, bilo u opoziciji, nije nikad uspio dostići veličinu njegovog kritičkog duha.
Bolje od mnogih drugih znao je analizirati i raščlanjivati podatke do kojih je dolazio, izvodeći zaključke koji su često bili neočekivani, ali uvijek više-manje bespogovorni. Baratao je uvijek sa dozom cinizma koju bijahu zaslužili pojedini događaji, posebno oni reakcionarnog predznaka, koji, nažalost, u našoj najnovijoj povijesti nisu bili rijetkost, dapače…
Sa stavovima poput njemu svojstvenih, nije lako voditi politiku. Mogu se zato pisati knjige, a Stipe Šuvar je, što se toga tiče, ostavio bogato naslijeđe.
Mala ljevičarska stranka koju je osnovao (SRP) – u vremenu u kom je bilo jako teško osnivati ljevičarske stranke, nasuprot onih nacionalističkog tipa – nikad nije uspjela priječi izborni prag i ući u Sabor.
Najveću štetu zbog toga pretrpio je upravo Sabor, naglašava Matvejević. Nitko poput Šuvara, bilo na desnici, bilo na ljevici (ona koju on, doduše, nije nikad priznavao takvom), nije bio u stanju da dả toliki doprinos parlamentarnoj debati, kao što bi bio u stanju on, kroz svoje lucidne analize.
Njegova je «Hrvatska ljevica» bila jedinstven primjer takvog časopisa u Istočnoj Europi, nakon pada realnog socijalizma, kad posvuda gotovo nestaju ljevice tog tipa.
Njegov su se časopis, kao i njegova ljevica, uspjeli održati, što ga je koštalo zdravlja, a u krajnjoj liniji možda i života. «Tko će nastaviti taj posao sad kad njega više nema? Bojim se da će Hrvatska dugo ostati bez radničke partije i ljevičarskog medija. Neće biti lako zamijeniti Stipu Šuvara.», kaže doslovno Matvejević.
Stoički je podnio atentate i fizičke napade, prijetnje i omalovažavanja, ne zatvorivši se nikad u sebe i ne odbacivši ni mrvicu svojih principa i uvjerenja, po čemu je možda jedinstven među bivšim «partijcima».
Političari, posebno oni današnji, obično napuštaju funkcije vrlo bogati. Šuvar se zaduživao da bi održavao svoje novine na životu, kao i svoju stranku s malobrojnim članstvom. «Za pravu ljevicu ne postoje mecene, ni u jednoj zemlji», istinito zbori Matvejević. Poštenje je nemoguće kupiti. Već je netko rekao: «najpošteniji hrvatski političar.» U današnjim vremenima treba umrijeti da bi javnost doznala tko si bio i što si bio.
Spočitavala mu se famozna reforma školstva, no naš autor ističe činjenicu da su takve reforme malo gdje uspijevale, i da je Šuvarova reforma vjerojatno bila među smislenijima. Zasigurno je bila bolja od reformi u hrvatskim i srpskim školama nakon "90.-e, koje su dovele do tendencioznog i arbitrarnog odabira sadržaja, do sveopće delaicizacije i klerikalizacije, izbacujući najbolje i mijenjajući bit nacionalnih povijesti.
Matvejević zaključuje sa crticom o svojim osobnim odnosima sa Šuvarom: "80.-ih su često bili u sukobu – Matvejević u opoziciji (disident) a Šuvar na strani režima. Nakon Matvejevićevog povratka iz inozemstva, susreli su se i Šuvar je tada rekao: «Pustimo što je bilo. Važno je ono što možemo učiniti sada.» Na to mu je Matvejević stisnuo ruku. Tvrdi da je bilo nečeg lijepog u njihovom rivalitetu: obojica su tražili istinu, samo na vrlo različite načine.