Kad ste zadnji put uradili nešto prvi put?

Imama ja jednu malu moćnu gomilicu prijatelja s kojima počesto razmijenim ideje i tekstove prije njihove objave, oni poput mene, često s vremena na vrijeme napišu nešto onako više za sebe, samozatajno istresu svoje dvojbe, stresove i strahove i puste to za povijest na nekom svom nepoznatom blogu, na nekom neotkrivenom, stotinama svjetlosnih godina udaljenom cyberspaceu – samo sebi poznatom fejsu!

Onda se mijenjamo, hvalimo i kudimo bez straha i predrasuda da će nas tamo netko zbog znate tamo nečega spremiti tamo negdje... ma znate gdje, sigurno... niste valjda bedasti (kako bi rekao Bandić) da mislite kako nema cenzure i cenzora, dežurnih dušebrižnika koji će vam spakirati gadne pizdarije ako kažete sve što mislite, nadajući se da bar ne mislite sve ono što kažete...

Istina je teški strateški pojam – mogu vam je oduzeti zbog nekih viših interesa! Istina je zabranjena, prohibirana i tek se rijetko nađe ona prava, čista, žestoka, negdje ispod pulta, u nekoj zadimljenoj prčvarnici, u intimnom supijanom društvu između dvije runde kiselog vina ili užeglog piva... svejedno! U birtiji smo u kojoj samo gazda zarađuje na blesavoj ideji kako se istina krije na dnu... čaše!

Odoh ja u..., zaguzio sam u beskraj k'o Superhiksov bozon! Nije u pitanju nikakvo tajno društvo mrtvih, već više nečitanih pjesnika! Moto nam je: "Promijenimo birtiju, ako već ne možemo promijeniti svijet!"

U stvari htio sam vam prenijeti nešto od zadnjih zapisa jedne moje poznanice koja je dio one moje ekipe spomenute na početku! Naravno, lako ćete shvatiti čim se bavi. Jedva sam je nagovorio da mi dopusti objavu! Pristala je uz uvjet da je potpišem tek inicijalima B.S.Ž. (podaci poznati meni!) A i prvi joj je put da nešto pusti ovako naširoko... ni manje ni više već na mrežu, na net... a kad ste vi zadnji put učinili nešto prvi put?

Zapisi i napisi!

Ja imam ruke suhe i od krede bijele i uporno vam djecu učim da dijele.

Dok ja vašoj djeci objašnjavam postotke - vi ih besramno uzimate.

Dok ja djeci objašnjavam osnovne boje - vi farbate tunele.

Dok ja objašnjavam što je kvadrat nad hipotenuzom - vi se kockate.

Dok vi zbrajate mrknute devize, ja sam još sama sred ove krize!

Dok ja tražim svog Romea, vi redom naskakujete na Julije!

Dok vam ja djecu učim što metafora krije, vi se pričešćujete uz u coli skrivene džekije!

Dok se trudim da ovaj moj posao ima bar nekog učinka, vi vozite auto s 20 zvučnika!

Dok vam ja djecu učim estetiku riječi, vaše probleme estetski kirurg liječi!

Dok se ja ubijam da preživim – vi preživljavate da nas ubijete!

Dok vi svoj prezir više ni ne krijete, ja plačem za onim čemu se vi smijete!

Vaša su slova od olova, vaše su riječi od bolova!

Dok vama savjetnik objašnjava što je to kriza, meni je ona opasno bliza!

Dok ja bolesno pazim na troškove, vi bolesno trošite bez imalo savjesti!

Dok vi palite raju od čiste obijesti, ja od straha gasim vijesti!

Dok ja djeci pričam bajke, vi pojačavate ton kad čujete cajke!

Dok se vi palite na gole guze, ja slijepo plovim do neke svoje Lampeduze!

Dok se nadam kako bar djelujem učeno – u mom hladnjaku i vrhnje je već utučeno!

Učim, a nikako još ne uspijevam naučiti – vrijedi li se uopće mučiti!

Dok se vi igrate s pločama, ja ih ispisujem - dok nas vi "budite", ja dječje snove snujem!

Dok moja podstanarska soba malo na vlagu vonja, vas voze makine s preko 200 konja!

Dok su vaše nosnice lagano bijele od praha, moje je sutra puno straha!

Dok ovo pišem, vaša djeca opet prepisuju, i mom se jadnom mobitelu smiju,

Jer vaša djeca imaju veći džeparac nego li je moj od 1600 minimalac!

Ali... ja ne mogu znanjem protiv navike – ako je već toliko para, toliko bit će i muzike!

Vi znate formulu na kojoj se vrti svijet: 2 + 2 za vas (i vaše) mora biti 5!

Kad vas to ne pati, ni mene više ne zamara – toliko će biti muzike, koliko je i para!

P.S. Nemajte straha, jer nema pravde i nema reda, nema gore nikog koji na vas gleda!

(Nema On za vas vremena – otvara vrata koja nisu ni smjela biti zatvorena!)

(Jednostavno, nisam mogao odoljeti!)