Početna
Srijeda, 25.Prosinca 2024 (03:13:15) - Godina:22

Odaberite teme

O Portalu

Obična ljubavna priča

Istra, 29.11.2013. (08:52) Piše: Gavun

Trunjica je bila kuja, breka, cagna ili kučka kako su obično nazivali ženku psa u ovom kraju. No nije ona bila baš obično pseto, budući je u ovom poznatom gljivarskom području slovila kao jedna od najboljih tartufarskih pasa uopće. Legende su se prepričavale o njoj i njenim ulovima tartufa koji su često bili u kategoriji kapitalaca, džokera, a legende su se prepričavale i o njenom gospodaru Gregoru također jednom od najpoznatijih i najuspješnijih lovaca na tartufe, ali je ipak najlegendarniji bio njihov odnos, ljubav i povjerenje koje su godinama uzgajali jedno prema drugom.

Trunjica je imala sedam godina i blistala je u punoj formi, bila je ona križanka vižle i labradora, sva skoro crvenkastožuta osim jedne bijele čarapice na prednjoj lijevoj nozi, bila je jaka, nabijena, širokih prsa, žilavih i izdržljivih nogu i lijepih ravnih leđa koja su završavala uobičajenim ne predugim mišićavim repom. Trunjica je imala pametne vodenasto plave oči, omanje uši i malo više lisičasto izduženu njušku što nije vuklo ni na vižlu ni na labradora, tako da je Gregor sumnjao da je u njenoj krvi bilo još i nekih drugih pasmina, ali mu to nije uopće smetalo – naprotiv, Trunjica je za ovaj posao lova na tartufe bila dobitna kombinacija. Bila je čak i malo niža od obične vižle ili labradora, a i to je bila svojevrsna prednost budući joj je nos bio još bliže zemlji i mirisima koji su se širili iz podzemlja. Našao ju je gore u brdima kod jednog prijatelja lovca, bila je najmanja u leglu, sitna, tek mrvica, trun, prava mala trunjica, drugačija od ostale štenadi koja su se sva dala ili na mater vižlu ili su se pak već bili vidjeli kao pravi labradori. Dok su ostali štenci spavali na materinim sisama, ona je neprestano vršljala uokolo, njuškala i gurkala malom vlažnom njuškicom sve na što bi naišla. Odmah mu se svidjela i zavolio ju je Gregor više od bilo koje beštije koju je dosada imao.

Dresirao ju je polako i uporno više od dva leta, svakodnevno je radio s njom i ona mu je bogato vratila sav uloženi trud i ljubav. Govori se da su neki od najboljih tartufarskih ulova doline Mirne bili njeni, nikad nije ni oštetila ni ogrebla ma ni najmanji tartuf, a znala ga je ponekad uredno iskopati i stajati nad njim poput kakvog pointera i prije nego li bi stigao Gregor s vangom.

Trunjica je bila naučena da se ne druži s drugim brekima, da ne trči za tragom divljači kad naiđe na njega, a nije tekla ni za kokošama i mačkama niti za bilo kojim drugim životinjama. Uvijek je išla uz nogu Gregoru i samo čekala na njegov mig i znak da može krenuti u potragu, nikad nije ni slušala ni čula nikog osim njega. Najvažnije i najteže što je Gregor naučio svoju ljubimicu bilo je i to da ne uzima hranu i ne jede ništa drugo doli ono što dobije iz njegove ruke. Nebrojeno je puta zaradio runde i runde pića po birtijama baš na račun te njene osobine: nudili bi joj ljudi najbolje komade mesa, pršut, kobasice, panirane možjane, dinstana jetra, prženi ombolo, špaletu, frigana i kuhana jaja, najbolji sir utunkan u ulje tartufa... ali Trunjica bi samo okretala glavu i ne bi ni pogledala zamamnu hranu, kao da je imala misli i nos potpuno zablokane na sve te divne vonje. No čim bi Gregor uzeo hranu u svoju ruku i uputio joj onaj njihov visto segreto, lakomo bi zijevnula onim svojim velikim labrtama i umah progutala ponuđeno. Eh, da je bar prije o tome mislio!

Naravno, osim dokazivanja beskrajnog povjerenja ova je dresura imala i praktičnu namjenu! Lovci na tartufe bili su nerijetko zli i zavidni ljudi, često bi takvi jalni i đelozi, lijene neznalice znali pobacati otrovne ješke po šumi, na pojilišta ili čak i psu u kortu – upravo stoga bilo je od presudne važnosti svakom tartufaru naučiti breka da nikad nigdje i ni pod koju cijenu ni od koga ne uzima ni hranu ni vodu. Gregor je stoga u bošku u potragu za tartufima uvijek nosio uz komade sira koje je koristio za nagradu i malu zdelicu i bocu vode za svoju pametnu beštiju.

Gregor je bio penzionato, umirovljeni milicajac, čovjek koji je na vlastitoj koži još kao mali poratni sirotić u oficirskoj školi naučio što je to dril i stega. Znao je on da dresura mora biti teška i žestoka ali znao je i kako je dobro dresirani pas pravo blago. Davno je još i sebe bio izdresirao tako da mu se zgade tartufi i da ih nikad ne jede, gadio mu se njihov miris i okus, podsjećali su ga na vonj masne, prljave terine koja već dugo gori na gasnom šporetu i odavno je na njih gledao samo kao na novac koji će uzeti nekim tamo bogatunima koji su se prenemagali u svojoj raskoši. Imao je Gregor svoje odabrane kupce, uglavnom Talijance, oni su najbolje plaćali i najmanje pitali, s njima se nikad nije morao cebkati. Čisti keš: lire, marke, euri – imao ih je uvijek i više nego mu je trebalo.

U jesen, prije neku godinu kad je doba od tartufa bilo na zenitu, Gregor je pak zavajk sta va boški, kako su poslije pričali ljudi koji su ga poznavali. Doduše još u ljeto prije te jeseni, par ga je puta presjekla žestoka rezavica, kisela mu se žgara bila popela onako do pod nos, a prsa su mu se bila stisla i suzila na po' broja, mislio je da je tome bila kriva motovunska vlaga koja mu već godinama skraćuje dah i samo je nemarno odmahivao rukom prema Trunjici koja ga je zabrinuto gledala sagnutog kraj nekog drveta dok je reskim kašljem pokušavao uhvatiti više arije. Tu komandu nije razumjela.

Nakon jednog od takvih napadaja, Gregor je samo sjeo uz neki hrast čiju je hrapavu koru kroz tanku jaketu osjetio duboko u leđima... jedva je gucnuo malo vode koja ga je boljela dok se spuštala niz grlo, izvadio je Trunjičinu zdelicu pored sebe i njoj nasuo malo vode i ode...

- Jebi ga, Trunja! - vele da je bilo zadnje što je rekao - al' tko uopće može znati što je zadnje rekao, koji to sveznajući pripovjedač može znati kad su uglavnom uvijek bili sami on i Trunjica?

Kad ga je drugo jutro našao neki lovac, bio je već dosta ukočen, a Trunjica je još uvijek mirno sjedila kraj njega, čekajući da se digne pa da krenu dalje u potragu za tim smrdljivim kunpirima. Jedva su ga uspjeli razvući i izravnati kako bi ga lakše ponesli. Jesen je bila suha i topla i već dok su ga dopeljali domu stao se širiti neugodan tuf, tako da su ga ljudi gledali čim prije pokopati. Trunjici nije ništa bilo jasno, besciljno se muvala po kući i korti čekajući gospodarev pogled ili neku drugu naredbu... kako nije bila navikla na gužvu i mnoštvo ljudi, često se saplitala po nogama neznanaca, ovi bi je glasno otjerali ili tek neugodno žboknuli nogom u rebra. Potpuno izgubljena, zavukla se pod klimavu klupicu na hodniku na koju je Gregor sjedao kad bi nazuvao čizme.

Dugo je još poslije Trunjica po korti osjetila njegov miris. Predveče je otišla na groblje i legla na svježe vijence na Gregorovom grobu. Drugo su je jutro sve tri one Gervaisove nonice vidjele kako i dalje nepokretno leži na grobu. Prije podneva su joj čak donijele i nešto malo za manđu, ma Trunjica nije ni pogledala ponuđenu hranu... jedna od nonica nasipala joj je i vode u neki razbiti važ, no sve su to one drugo jutro našle netaknuto na istom mjestu gdje su i pustile.

Nonice su brzo proširile priču po mjestu, pa su ljudi k'o ljudi iz čiste kurjože dolazili gledati jadno i vjerno pseto, neki su je mulci čak probali odvući od groba ma ih je njeno uvjerljivo režanje brzo odvrglo od nauma, neki su govorili kako se izjutra znalo na grobu vidjeti i pokoji sitni tartufić, ali nisu se poslije mogli zakleti je li to bio baš tartuf ili tek pseći brabonjak. No i dalje kako god i što god ljudi donosili, Trunjica hranu nije niti probala, čak ni kube od kruva ili sira utunkanog u ulje tartufa... čekala je valjda da gospodar uskrsne iz groba i pruži blagodatnu ruku s ukusnim zalogajem prema njoj. Ali tog čuda više nije bilo. Godine trde dresure učinile su svoje, stega je pobijedila nagone! Sedmica je finila kako su pogrebli Gregora, a onda je i Trunjica otišla za njim u neku gore bošku, vjerojatno manje vlažnu i manje hladnu od ove zemaljske koju su oboje poznavali! To jutro su je našli skvrčenu na još rahloj žutoj zemlji kod gospodarevih nogu. Na nekad jakom i mišićavom tijelu tek su žalosno pod mlohavom kožom stršale duge kosti rebara.

Najpravičnije bi bilo da ju je tko zakopao tu uz Gregora, no nije se popa smjelo ni pitati o tom, grijeh bi bio do Boga... kasnije ju je stari grobar uzeo i bacio na obližnje mjesno mrcinište.



Mobilna verzija članka

Oglasi